Flea
Honora
(Nonesuch / Dancing Bear, 2026)
Tanka je granica između rocka i jazza, a još tanja između jazza i funka. Tko još u tom smislu ima neke sumnje, razuvjerit će ga životna priča basista Red Hot Chili Peppersa – priča koja ga je u dobi od šezdeset tri godine upravo dovela do prvog pravog samostalnog albuma.
Pravim imenom Michael Balzary, Flea je kao klinac bio fasciniran jazzom, osobito trubačkim bravurama Milesa Davisa i Cheta Bakera, i ta ga opsesija nikada nije ispustila iz čvrstog zagrljaja. Prije negoli je otplovio u vode rock and rolla i sam je svirao trubu kojoj se sada, u poznoj fazi karijere vraća na prvijencu Honora, naslovljenom prema svojoj dragoj siromašnoj pra-prabaki. Flea je albumu pristupio krajnje odgovorno. Snimanju su prethodili mjeseci upornog, svakodnevnog vježbanja i usavršavanja trubačkih vještina, nerijetko pod nadzorom elitnih kalifornijskih jazz glazbenika, sve dok mu samopouzdanje nije naraslo do razine da opušteno uđe u studio.
Sve to urodilo je iznenađujuće vrijednim djelom koje, naravno, nema dodirnih točaka sa stilom Peppersa, ali nije riječ niti o “čistom” jazz ostvarenju. Uvertira naslovljena “Golden Wingship” kratka je i kaotična, a zatim slijedi ritmički razmrvljena, društveno angažirana tema “A Plea” koja u početku zvuči kao instrumental, da bi se nakon tri i pol minute začuli autorovi ogorčeni povici za općim skladom i mirom u svijetu. U ležernijoj (mada ništa manje dinamičnoj) “Traffic Lights” gostuje njegov stari znanac Thom Yorke, pa sve podsjeća na Radiohead, a još i više na njihov zajednički hobistički sastav Atoms for Peace. Od tog trenutka – od sjajne desetominutne “Frailed” nadalje – album teče u osjetno mirnijem, meditativnijem stilu, neprekidno balansirajući po rubu poslijeponoćnog jazza začinjenog s mrvicom indie rocka i elektronike.
Remake klasika Jimmyja Webba, “Wichita Lineman” izveden je uz vokalnu podršku Nicka Cavea i to je točka na kojoj Honora nakratko odlazi na kantautorsko područje. Unatoč vokalnoj manjkavosti, Cave je zadatku pristupio s mnogo truda i respekta prema originalu. Mnogo je zanimljivija imaginativna prerada teme “Maggot Brain” Fleainog heroja Georgea Clintona i njegovih Funkadelica. S druge pak strane, uvrštena je i prerada skladbe “Thinkin Bout You” koja u ovoj verziji nesumnjivo zvuči ljepše od izvornika Franka Oceana. I napokon, nije moglo bez jednog jazz standarda; ipak, Flea je “Willow Weep for Me” odlučio dekonstruirati uz pomoć elektroničkih zahvata i tako dodatno pridonijeti nepredvidivosti cijelog projekta, očito rađenog iz čiste ljubavi.
U jednom recentnom medijskom istupu Flea je ponosno naglasio da je u proces nastanka ovog albuma “iskreno unio cijeloga sebe” u nastojanju da svijetu razotkrije onaj dio umjetničke osobnosti koji nije imao prigodu pokazati ranije. Honora je upravo to: druga, sofisticiranija – i najbitnije, kompleksnija – strana glazbenika kojega bi ubuduće očito trebalo doživljavati mnogo ozbiljnije no što smo činili do sada.
