S naslovom izvedenim iz velike, zloslutne crne zvijezde na ovitku ploče, album Blackstar objavljen je osmoga siječnja 2016., na Bowiejev šezdeset deveti rođendan. Dva dana poslije, njegov autor, jedan od najoriginalnijih britanskih umjetnika na području onoga što nazivamo pop kulturom, postao je besmrtan.
Nije to tek patetična kritičarska gesta koju čujemo kad god nas napusti netko iz njegove generacije: njegov opus i inače zvuči toliko izvanvremenski da je najbolje ne opterećivati se kad je i u kojoj od njegovih legendarnih “faza” nastajao – valja ga jednostavno konzumirati onako, po potrebi, kako vam već dođe, ovisno o tome želite li slušati klasični rock (The Man Who Sold The World, Aladdin Sane), kantautorske vinjete (Hunky Dory), distopijski art-rock (Ziggy Stardust, Diamond Dogs), plastični bijeli soul (Young Americans), beskompromisne eksperimente (fantastičan Station to Station i sve iz takozvane “berlinske faze”), ili ponešto s područja suvremene plesne glazbe… Ustvari, Bowie je zvučao slabo i neinspirativno samo onda kad je želio biti komercijalan i svidjeti se svima, primjerice osamdesetih: svako drugo kreativno razdoblje daje dovoljno argumenata za zaključak da je riječ o jednome od najkonzistentnijih opusa u povijesti glazbe druge polovice prošlog i ovog stoljeća.
Crna zvijezda iz posljednjeg čina
U namjeri da u potpunosti revitalizira svoj umjetnički kredibilitet donekle narušen promašajima poput Never Let Me Down, Bowie se od devedesetih nadalje sve manje osvrtao na pop trendove koje je nekad stvarao ili ih predviđao. Ono što ga je najviše zanimalo u novome stoljeću, a pogotovo otkad se u proljeće 2013. nakon duge pauze vratio na scenu, može se promatrati kroz dvostruku prizmu. Prva podrazumijeva oslanjanje na estetiku s posljednjih uistinu velikih ploča, kao što su Heroes, Station, ili recimo Scary Monsters. (Otuda, iz želje za tom djelomičnom rekonstrukcijom, proizlazi obnavljanje suradnje s Tonyjem Viscontyjem koji je u produkcijskom smislu definirao mnoga od starih remek-djela). I drugo, još važnije, svodi se na njegovu kontinuiranu potrebu istraživanja novih mjesta, potrebu nadogradnje vlastitog opusa – ne samo u kvantitativnom, nego i u žanrovskom smislu. Tako je svaki Bowiejev album, pa i Blackstar, podjednako odraz intelektualnih kao i emotivnih izazova.
Ipak, Blackstar u tom opusu zauzima posebnu poziciju – ne zato što je, eto, ispalo da je to njegov posljednji album, nego zato što je, za početak, samo on (ne računajući prateće glazbenike koji su potpisali ugovor o povjerljivosti) znao da je u terminalnoj fazi bolesti i da snima svoj posljednji rad, pa ga je tako i oblikovao. Kad je te nedjelje, desetoga siječnja 2016. stigla vijest o njegovu odlasku, svi su ostali zatečeni i u potpunome šoku, zato što je je Bowie ranije odlučio da će svoju dijagnozu (i tešku bitku s karcinomom) voditi u vlastita četiri zida, izvan dosega javnosti. Blackstar je, prema tome, “oproštajni poklon” njegovoj publici, album koji je snimio za sebe i one koji ga žele slušati, posve rasterećen svih drugih pritisaka osim onih ključnih, umjetničkih. Naravno, Bowiejev iznenadni odlazak tek koji dan nakon izlaska ploče jednako je dramatično promijenio perspektivu iz koje se ona mora slušati: najednom su sve one teme o smrti, razasute po cijelom albumu, izbile u prvi plan i cijelu priču prikazale u još tamnijim nijansama.
U ondašnjem osvrtu u magazinu Rolling Stone kritičarski veteran David Fricke album Blackstar naziva Bowiejevim anti-pop remekdjelom – najboljim još od razdoblja kreativnog zenita sedamdesetih. Bez obzira na to složio se netko s takvom ocjenom ili ne, ostaje činjenica da se Bowie u poznoj etapi karijere što je više moguće nastojao odmaknuti od svojih pop korijena (ako je uopće moguće govoriti o korijenima autora kojemu je glazba uvijek bila i ostala samo medij, sredstvo, a ne cilj).
U tu svrhu – svrhu odmaka od ishodišta – u sviračku postavu dovedeni su njujorški jazz glazbenici: prije svega saksofonist Donny McCaslin i bubnjar Mark Guiliana, ali i drugi vrhunski instrumentalisti koji su, uz pomoć stalnog Bowiejevog suradnika Tonyja Viscontija stvorili album čiji sadržaj niti u jednoj noti ili taktu neće biti po mjeri površnih pop slušatelja.
Neke naznake radikaliziranog Bowiejevog smjera bile su uočljive već u pjesmi “Sue (Or in a Season of Crime)” koja je uvrštena na Bowiejevu retrospektivu Nothing Has Changed. Na albumu Blackstar pojavljuje se drugačija i ponovo snimljena verzija iste pjesme; skraćena i s izraženijim drum ‘n’ bass ritmom, ali ništa manje ambiciozna.
Potvrda obnovljene Bowiejeve ambicioznosti je i naslovna tema, “Blackstar”, s izmjenama tempa i kombinacijom različitih utjecaja, od jazza do elektroničkih pasaža i suvremene glazbe kojoj je besmisleno davati posebnu stilsku oznaku.
Tema “Lazarus” izravno je povezana (ne samo) s likom izvanzemaljca Newtona, kojeg je Bowie 1976. utjelovio u filmu Čovjek koji je pao na Zemlju, nego i s istoimenim Off Broadway mjuziklom. Kao izravna referenca na Bowiejevu prošlost, “Lazarus” je rijetka točka u kojoj se na Blackstaru spajaju stari i novi Bowie. Ipak, stihovi poput Look up here, I’m in heaven/ I’ve got scars that can’t be seen (‘Pogledaj me, u raju sam / s ožiljcima koji se ne mogu primijetiti’) ne mogu se protumačiti nikako drugačije nego kao pretkazanje skorog kraja.
Umjetnici umiru, ali umjetnost ne. Budućnost je uvijek bio ključni pojam uz pomoć kojeg se mogu i moraju objašnjavati Bowiejevi postupci i tumačiti njegova ostvarenja, osobito ona najbolja, ali i sve njegove geste i umjetničke namjere. O tome govori i Blackstar, ali naravno, na poseban način, dokazujući da je Bowie i vlastitu smrt kadar pretočiti u umjetnički čin. To je veliko finale, album koji je predan u ruke onima koji ostaju, i pred kojima još uvijek stoji ono najdragocjenije, ono čega je njemu bilo ponestalo: vrijeme.
