Očito napravljen s idejom da izazove nelagodu scenama propadanja ljudskog duha i društva na najgori zamislivi način, film je podijelio kritiku.
(Blindness)
Miramax Films/ Discovery film, 2008., 120 min
Redatelj: Fernando Meirelles
Uloge: Mark Ruffalo, Julianne Moore, Gael Garcia Bernal, Sandra Oh, Danny Glover
Ocjena: 4/10
Moglo bi se reći da su razni virusi idealna podloga za stvaranje horor filmova, prije svega jer nas razne pandemije plaše i u stvarnim životima, pa nam se nije teško poistovjetiti s događanjima na ekranu. Uglavnom je riječ o već dobro utvrđenim, ali uglavnom efektnim šablonama; virus se pokupi na nekom bizarnom mjestu, donese u urbanu sredinu i eksplodira.
Zatim slijede socio-društvene implikacije, karantene, državna represija, panika, erozija civiliziranog društva u anarhiju. Od običnih virusa koji donose «samo» smrt s vremenom su se izvodile sve luđe i domišljatije izvedenice, zaraza koja ljude pretvara u zombije i tko zna u kakva čudovišta, zanimljiva je i ideja nedavnog «Children Of Men» koja počiva na zamisli o svijetu gdje niti jedna žena na svijetu ne može zatrudnjeti već 18 godina. I zaraza koja vlada u filmu Blindness također je nezamisliva i neobična; u njemu se širi krug ljudi koji oslijepe iz nepoznatog razloga. Slijedi uobičajena slika: zaraženi završavaju u karanteni, opasani vojskom, no sljepoća se širi na sve s kojima zaraženi dolaze u kontakt – u kratkom roku situacija se stravično pogoršava, vojska slijepih ljudi ne bira načine da preživi, dolazi do potpunog društvenog kolapsa i suspenzije bilo kakvog racionalnog ponašanja. U tom beznadnom svijetu, pratimo slabašno svjetlo na kraju tunela, skupinu ljudi koja funkcionira kao obitelj u nemogućim uvjetima s velikom prednošću, jedna žena među njima očito je imuna na sljepilo i vodi svoju «obitelj» kroz nezamislive nedaće. Očito napravljen s idejom da izazove nelagodu scenama propadanja ljudskog duha i društva na najgori zamislivi način, film je podijelio kritiku. Doajen američke kritike Roger Ebert je bio zgranut filmom, poprativši ga riječima da se ne sjeća da je ikad gledao tako neugodan, gotovo nepodnošljiv film. Drugi su njegovu ružnoću shvatili kao filozofski zahtjevnu metaforu.
«Problem sa Sljepoćom je njegova preokupacija simboličkom težinom s kojom se postepeno zaboravlja na poantu – zadržati nadu oslanjajući se na zdrav razum.» – Anthony Lane, The New Yorker
