Crna komedija drugi je izraz za braću Coen. Iako su u karijeri snimili ozbiljnih filmova, od prošlogodišnjeg tmurnog, nelagodnog i prehvaljenog “Nema zemlje za starce”, preko neo noir bisera “Čovjeka kojeg nije bilo”, “Bartona Finka” do samih početaka sa “Suvišnom okrutnošću”, braće Coen se ipak ponajprije sjećamo po humoru izmiješanom s mizantropijom, uvrnutoj i unikatnoj duhovitosti.
Kako postoji Allenovski specifikum smijeha, tako postoji i onaj Coenovski. Sam i neponovljiv. Ponekad su Coeni zaista zaslužili spomenik na tom polju, kao što je bio slučaj s “Fargom”, ponekad nisu bili najbolje shvaćeni pa je tek vrijeme donijelo kultni status filmu, kao s urnebesnim “Velikim Lebowskim”, s “Tko je ovdje lud?” bili su i predobro shvaćeni, znalo im se dogoditi i da skroz promaše, grozomorni remake “Ladykillers” s Tomom Hanksom u glavnoj ulozi je ogledni primjer.
“Spaliti nakon čitanja” je – bez obzira kako ostao upamćen i što ga je Akademija prošle godine u potpunosti ignorirala – mali trijumf, svojevrsni sublimat svega što su u karijeri radili. Već je razgovor nadređenih s Osborneom Coxom, inteligentnim, ali nisko rangiranim analitičarom CIA-e, u prvih nekoliko minuta filma pravi verbalni vatromet, klimaks na samom početku.
Trojica nadređenih pokušavaju umotati u celofan odluku da Coxa maknu iz odjela za Balkan, to jest da ga maknu iz CIA-e i premjeste u neki državni ured. Usput mu jedan od njih nabaci da ima problema s alkoholom na što mu Cox uz sočnu psovku uzvrati da su pored njega mormona svi u CIA-i pijanice i nastavi u izljevu bijesa sipati psovke i optužbe na račun prisutnih. Coxa je odglumio John Malkovich i još jednom potvrdio top klasu i nedodirljivost u ulozi neurotičnih, ali inteligentnih ljudi. U “Spaliti nakon čitanja” nema previše pametnih ljudi, a likova koje priča krajca ima prilično. Film bi se mogao okarakterizirati jednako mizantropskim kao i crni “Nema zemlje za starce” iza zajedničkog zaključka da je većina ljudi ili priglupa ili zla. Dakle, nakon što Cox bude nogiran na poslu, odluči pisati vlastite memoare iz špijunskih dana. U isto vrijeme njegova hladna i proračunata žena (Tilda Swindon kamenog lica) gleda kako se izvući iz braka s neambicioznim i nezaposlenim mužem. Skida iz kompjutera za odvjetnike njegove fajlove s kućnim financijama, ali i podacima iz CIA-e koji bi trebali biti predložak za memoare. Disk s podacima slučajno ispadne u teretani i dođe u posjed osoblju. Mentalno ograničeni učitelj fitnessa Chad (iznimno smiješni Brad Pitt, u boljem izdanju negoli u razvikanom “Benjaminu Buttonu”) pomisli kako su otkrili top secret podatke tajnih službi, dok njegova kolegica Linda (poslovično izvrsna Frances McDormand) u tim podacima vidi šansu za ucjenu, novac kojim bi otišla na željenih par plastičnih operacija kako bi od sredovječne žene postigla figuru hollywodskih glumica i napokon našla muškarca svog života.
Chad je ushićen i zapravo želi vratiti disk, napraviti dobro djelo, no Linda ga uvjerava da od vlasnika trebaju tražiti nagradu. Kad ih Cox koji se i u ovom slučaju ne može načuditi ljudskoj gluposti, odbije odlaze u rusku ambasadu misleći da će im oni platiti za podatke. No, podaci su nezanimljivi i nebitni, a usput u ruskoj ambasadi radi kontrašpijun koji sve dojavljuje Coxovim bivšim šefovima. CIA se uključuje praćenjem i kako se stvari kompliciraju nesporazumima i slučajnim ubojstvima, počinju kupiti leševe i sa strane pokušavaju odgonetnuti što se zapravo događa. Stvar dodatno komplicira Harry Pfarrer (stalni session glumac Coenovih George Clooney), policajac ovisan o sexu, ljubavnik Coxove žene koji igrom slučaja preko Internet upoznavanja u krevet odvodi i nesretnu Lindu. Na kraju nastradaju gotovo svi uključeni u slučaj, a ironijom sudbine, jedino Linda koja je zakuhala cijelu stvar insistiranjem da ucijeni Coxa, dolazi do svog cilja. Nakon što isti oni šefovi koji su na početku degradirali Coxa prođu cijeli slučaj i zaključe da im nije ništa jasno, odahnu kad shvate da nije ni važno s obzirom da više nema tko pričati o slučaju. Osim Linde. No, njoj će u zamjenu za kooperativnost i šutnju upravo CIA platiti njeno viđenje sreće – to jest, nekoliko operacijskih zahvata, zatezanja kože, podizanje grudi i liposukciju. U «Spaliti nakon čitanja» Coeni su uspjeli i više nego se to na prvi pogled čini, duboko zagrepsti ispod površine ljudske gluposti, pohlepe, materijalizma i općenito stanja svijesti zapadne civilizacije. Ljudski život kakvim ga oni prikazuju je tako urnebesno smiješan i tako otužno jadan. To ne može svatko postići na velikom ekranu.
Ako je “Nema zemlje za starce” bio čaša odležanog porta, “Spaliti nakon čitanja” je čašica tekile: od nje peku oči i teška je za progutati, ali kasniji efekt je izvanredan. – Ian Nathan, Empire.
