„Tražeći Erika“je doživio oprečne ocjene; dio američke kritike (The Hollywood Reporter) hvalio je sentimentalnost i naturalizam uvrnute komedije, dok su neki drugi (Entertainment Weekly) napisali kako je Loach možda majstor realizma radničke klase, no ne i s ovim filmom „bez kormilara“.
(Looking For Eric)
IFC Films/Discovery film, 2009., 116 min.
Redatelj: Ken Loach
Uloge: Steve Evets, Eric Cantona, Stephanie Bishop, Gerard Kearns, Stefan Gumbs, Lucy-Jo Hudson, Cole Williams, Dylan Williams
Ocjena: 7/10
Eric Bishop je nogometni fanatik koji tone u duboku životnu krizu. Život mu je besmislen i razmišlja da samoubojstvom „riješi“ svoje probleme. No nakon kratke meditacije s prijateljem u sobi, halucinacija mu donese posjet njegovog nogometnog idola Erica Cantone koji mu da savjet i njegovo se raspoloženje odmah popravi. U međuvremenu pronađe pušku kod sina koji mu prizna da se pridružio lokalnim gangsterima. Eric ide vratiti pušku no gangsteri ga ponize. Uz savjete Erica Cantone, Eric Bishop će naći načina da se gangsterima osveti.
"Htjeli smo demontirati ideju o slavnima kao nekakvim nadljudima. I htjeli smo napraviti film koji će prakticirati ideju onog što ja nazivam solidarnost, a drugi podrškom prijateljima, kao i staru ideju da smo uvijek jači kao tim nego kao individualci.“ Ovim je riječima stari britanski redatelj Ken Loach, u skladu sa svojim čvrstim ljevičarskim svjetonazorom objasnio ideju svog novog filma, neobične kombinacije komedije i socijalne drame. Loach je na sceni od sredine 60-ih godina, no politički stavovi, provokativni socijalni dokumentarci donosili su mu samo nevolje, pa je tijekom 80-ih teško nalazio distributere, a televizije su mu u bunkere bacale dokumentarce o Britaniji pod Margharet Thatcher i štrajku rudara. Devedesetih je počeo dobivati nagrade na prestižnim festivalima (Riff-Raff, Land And Freedom) da bi prije četiri godine zaradio i Zlatnu palmu u Cannesu za „Vjetar koji povija ječam“.
„Tražeći Erika“je doživio oprečne ocjene; dio američke kritike (The Hollywood Reporter) hvalio je sentimentalnost i naturalizam uvrnute komedije, dok su neki drugi (Entertainment Weekly) napisali kako je Loach možda majstor realizma radničke klase, no ne i s ovim filmom „bez kormilara“.
„Kao i kod mnogih drugih scenarija Paula Lavertya, problemi općenitog tona i razvoja karaktera nisu riješeni Loachevom ležernom režijom. No film pruža mnogo sporednih užitaka.“ – Derek Elley, Variety
