Snimiti film o ničemu, razvoju društvene mreže na internetu nastale iz ničega, i od toga napraviti napet, dinamičan i između redaka prilično razoran film o ljudskim odnosima, to su sposobnosti rijetkih sineasta. David Fincher svakako pripada tom uskom krugu i kad se pogleda njegova filmografija gdje je vidljivo da “obične” ljudske drame nisu njegov prvi interes, poštovanje prema onom što je postigao s “Društvenom mrežom” je još veće.
Piše: Tihomir Ivka
Autor trilera “Sedam”, “Igra” i “Sobe panike”, nadrealnog “crnjaka” “Klub boraca”, izvanrednog krimića klasične atmosfere “Zodiac” i neobične priče “Zanimljiv slučaj Benjamina Buttona”, uvijek se hvatao scenarija koji su sadržavali neki misterij, obrat ili kad toga nije bilo kao u “Benjaminu Buttonu”, barem nadrealnu situaciju gdje se glavni lik rađa u tijelu starca, a umire u tijelu bebe. S “Društvenom mrežom” nije bilo nikakvog “catcha”; na veliko platno je trebalo prenijeti priču o običnom studentu koji na fakultetu razvija programčić za web stranicu koji će se s vremenom pretvoriti u internetskog monstruma. Student je sadašnji milijarder Mark Zuckerberg, a monstrum Facebook.
Zuckerberg je zapravo bezličan i po ničem poseban tip, no Fincher s malo romansiranja fokus prenosi na njegov odnos s kolegama, prijateljima koje redom odbacuje i nevinu priču o stranici na kojima bi mogli gledati profile studentica podiže na razinu parnice i bitke protagonista i odvjetničkih timova za golem novac koji je Facebook u međuvremenu zaradio. Fincher je razradom likova uspio napraviti neočekivano; kroz priču o internetu i Facebooku, razviti vrhunsku šekspirijansku dramu. Ako je i dosad bilo sumnje da vješto koristi scenarističke predloške, ali u svom filmofilstvu ne nudi ništa spektakularno, sad je u filmu o “ničemu” razuvjerio posljednje skeptike. “Društvena mreža” je postala neočekivano veliki hit, i to ne samo zbog ovisnika o Facebooku, uz salve hvale kritike.
Dok je u mnogim slučajevima izbor zanimanja stvar spleta okolnosti i slučajnosti, ili posljedica dugog procesa kojem je teško utvrditi izvornu točku, David Fincher točno zna trenutak u životu kad je odlučio da će snimanje filmova biti njegov životni poziv. Kad je imao sedam godina gledao je dokumentarac o snimanju westerna “Butch Cassidy and the Sundance Kid”. Snimke sa seta, iza kamere, pripreme, razgovore s glumcima pratila je naracija redatelja Georgea Roya Hilla i proces stvaranja filmova toliko je fascinirao malog Davida da za njega sumnje više nije bilo.
“Pomislio sam, koji cool posao. Dođeš na lokaciju za snimanje, imaš utrenirane konje i vlakove koji lete u zrak i još se družiš s Katherine Ross.”
Druga je stvar što treba imati malo sreće i naći se na pravom mjestu za ostvarivanje (filmskih) snova. Iako je Fincher rođen daleko od tvornice snova, u Denveru, kad je imao dvije godine, roditelji čiji poslovi nisu imali veze s sa sedmom umjetnošću, preselili su se u San Anselmo u Kaliforniju, okrug Marin, jedno od frekventnih mjesta snimanja filmova onog vremena. U njegovom kraju snimao se u to doba “Kum”, politička drama “Kandidat” s Robertom Redfordom, “Invasion of the Body Snatchers”, uostalom u njegovom susjedstvu živio je veliki George Lucas. Uglavnom, već s osam godina umjesto igre s plastičnim pištoljem, radije je snimao kamerom od 8mm.
Kao srednjoškolac počeo je raditi za produkciju režisera Johna Kortya na raznim poslovima na setu, da bi kao 18-godišnjak 1980. godine dobio posao u Industrial Light & Magic, firmi za specijalne efekte koju je osnovao George Lucas i radio na produkciji “Ratova zvijezda – Povratak Jedija” i nastavku Indiana Jones franšize “Ukleti hram”. Prvi put je pažnju producenata privukao 4 godine kasnije s prvim ozbiljnijim radom iza kamere, kontroverznim spotom za kampanju protiv pušenja američkog udruženja protiv raka gdje je prikazan fetus u utrobi s cigaretom u ustima. Fincher se odlučio za “ulični koledž”, prolazio sve stepenice razvoja radeći najrazličitije poslove u filmskoj industriji prije negoli je snimio svoj prvi dugometražni film.
“Činilo mi se besmislenim plaćati 35 tisuća dolara godišnje za školarinu u situaciji kad sam mogao zanat učiti na licu mjesta i od toga još pristojno živjeti” – objašnjavao je svoju životnu i poslovnu logiku u intervjuima. Ta politika malih koraka, postepenog učenja, uključivala je snimanje reklama za niz velikih tvrtki, od Revlona do Nikea i Pepsija. Nije bio jedini; tvrtka u kojoj je radio, Propaganda Films bila je pravi inkubator talentiranih redatelja koji su od snimatelja reklama i glazbenih spotova ostvarili sjajne filmske karijere; Spike Jonze (Being John Malkovich, Adaptation), Michael Bay (Armaggedon, Pearl Harbour), Antoine Fuqua (Training Day, Shooter), Gore Verbinsky (Pirati s Kariba)… Ali radio je to na drugačiji način, kako sam kaže, a to se u reklamama dobro vidi, nikad nije imao proizvod i njegov logo u prvom planu, nego kratku i efektnu priču.
Fincher je intenzivno snimao i glazbene spotove po sličnom sistemu da slika ne bude strogo sinkronizirana s glazbom, prvi je snimio u špici MTV ludila 1984. (za “Dance This World Away” Ricka Springfielda) i tu naviku zadržao do danas. Posljednji klijent mu je sveprisutna Lady Gaga kojoj snima spot za singl “Born This Way” s predstojećeg albuma.
Iako je dugo vagao i čekao prilike za ulaz u vode dugometražnog filma, kasnije će se pokazati da mu je prvi zalogaj bio prevelik i pogrešan u krajnjoj liniji. Naime, ponuđena mu je režija trećeg dijela Alien franšize koja je prolazila kroz pripremni pakao. Uključen je kasno, producenti su mu nametali volju po pitanju scenarija koji nije bio ni dovršen u vrijeme početka snimanja. Alien 3 i danas svojom hermetičnošću slovi kao najslabiji dio franšize, jedino dobro po čemu se Fincher može sjećati svog filmskog debija je nominacija za Oscara za specijalne efekte i činjenica da je Alien 3 jako dobro prošao po kinima izvan SAD-a i producentima donio plus od 100 milijuna dolara bruto.
“Imao sam osjećaj da me nitko u Hollywoodu ne primjećuje, i zgrabio sam priliku da snimim film objeručke. Da bar nisam. Potrošio sam dvije godine života, bio otpušten i ponovno angažiran tri puta, morao sam se boriti za svaku malu stvar. Nitko Alien 3 nije mrzio više od mene, i danas ga nitko ne mrzi više” – govori Fincher u trenucima kad se dotakne teme o kojoj često s novinarima ne želi ni razgovarati koliko mu se zamjerilo.
Iz te avanture Fincher je naučio koliko je njegov pogled na film naivan i koliko je ljude koji ih financiraju malo briga da filmovi budu dobri.
Shvatio je da ima posla s poslovnim ljudima kojima je krajnji cilj prije svega profit. Vratio se spotovima i reklamama i u to vrijeme izjavljivao kako bi radije prošao kroz muku dijagnoze raka crijeva, nego pravljenja još jednog filma. Ipak, znao je da su friški redatelji imali i lošijih debitantskih ostvarenja od njega – na kraju njegov je zaradio novac – i još rade.
Opamećen, krenuo je sporednim putem do ostvarenja cilja da snima filmove koji neće podilaziti publici, a biti uspješni. S obzirom da nije bio pisac poput Tarantina, morao je naći scenarista-srodnu dušu koji o filmu misli na sličan način i koji voli sličnu kinematografiju kao i on. Scenarij za “Sedam” vrtio se po kancelarijama agenata neko vrijeme, prije negoli je zapeo za oko Fincherovom agentu, a Fincher je pak otkrio u njegovog autora Andya Walkera opisani filmski senzibilitet. Mislio je dugo da je riječ o kancelarijskom policijskom trileru, no čitajući je shvatio, sa zaključnom scenom glave u kutiji žene policijskog inspektora Millsa (Brad Pitt), da je kroz sedam smrtnih grijeha ovdje prije svega riječ o zlu samom. A s takvim se stvarima volio baviti. Pronašao je srodnu filmsku dušu i promijenio mišljenje da ne želi prolaziti ponovno kroz agoniju snimanja još jednog filma.
Triler “Sedam” svojim nekonvencionalnim pristupom i svježinom (isti će slučaj biti s mučnom alegorijom modernog društva u “Klubu boraca”) u prikazivanju mračnih horor scena osvojio je i kritiku i publiku, zaradio velik novac i omogućio Fincheru da u nove projekte ulazi s više samopouzdanja, a i filmski studiji s više respekta prema njemu. U svojim narednim projektima zadržao je tu prepoznatljivu tamnu atmosferu koja se producentima uvijek čini nekomercijalnom, kao neki hommage Scottovom “Blade Runneru”, samo što u Fincherovim filmovima ne pada kiša cijelo vrijeme. “Igra”, triler u kojem je biznismen (Michael Douglas) uvučen u neobičnu igru sa životom, slične je atmosfere i igra na napetost prouzrokovanu mogućim ciljevima tajanstvene igre, ali za razliku od “Seven” ima klasični happy end, kao i komorni horor “Soba panike” s Jodie Foster u glavnoj ulozi, najmanje zapaženi film Fincherove karijere.
Ponovnim gledanjem, s odmakom godina, prvi dio karijere Davida Finchera se čini bolji u memoriji, dakako da se draž filmova utemeljenim na misterijima i zagonetkama koje se otkrivaju na kraju smanjuju s novim gledanjima. U tom smislu, možda bi danas njegova rana djela, isključujući inventivno višeslojni i zlokobni “Klub boraca”, teško mogli nazvati kultnim klasicima, više visokostiliziranim djelima koji odgovaraju vremenu u kojem su nastali.
Filmovi koji su postizali željenu svrhu redatelja; da uplaše ljude, da im vjerno prenese horor koji su proživljavali inspektor Mills u “Sedam”, Michael Douglas u “Igri”, Edward Norton u “Klubu boraca” ili Jodie Foster sa svojom kćeri u “Sobi panike”.
U principu, nakon što se opekao s Alienom na početku, nikad nije snimio loš film, a s žanrovski šarenijom zrelom karijerom, otvorenom s klasičnim krimićem Zodiac nakon pet godina pauze, doseže nove redateljske vrhunce. “Društvena mreža” ga je potvrdila kao trenutno najpotentnijeg hollywoodskog redatelja, pitanje je samo je li s narednim projektom učinio pogrešni korak. Naime, već je počeo snimati “Djevojku s tetovažom zmaja” baziranu na knjizi Stige Larssona “Muškarci koji mrze žene” i istoimenom švedskom filmu snimljenom prošle godine.
Predložak je izvanredan i ako netko u Americi može snimiti dostojnu filmsku adaptaciju napetog krimića s “bolesnim” momentima, onda je to Fincher. Problem je jedino u tome što je švedska verzija filma jednostavno briljantna, teško je zamisliti bolju. Vrijeme će pokazati, možda će ovaj projekt biti ono što je za Scorsesea bio film “Pokojni”, prerada izvanrednog hongkoškog trilera naslovljenog u Americi kao “Infernal Affairs”. Scorsese je za njega s 64 godine života napokon dobio Oscara iako je snimio barem četiri bolja filma u karijeri. Fincheru je tek 48…
Žanrovski i stilski zaokret
Sa “Sobom panike” Fincher kao da je zatvorio jedan ciklus i uzeo dugu pauzu, da bi počeo snimati sasvim drugačije filmove po stilu i žanru. “Zodiac” je prvi njegov film baziran po stvarnim događajima, serijskog ubojice Zodiaca čija su ubojstva na kraju 60-ih i početku 70-ih, zagonetke, pisma i prijetnje odaslane novinama dovodile čak do toga da se na područjima San Francisca proglašava stanje policijskog sata. Fincher je po prvi put imao zadatak da “rekreira” vrijeme vlastitog djetinjstva, stvarne lokacije i ljude. S obzirom da Zodiac nikad nije uhvaćen, poslije dugotrajnog istraživanja, čini se kao da je Fincher u filmu naumio sloj po sloj skinuti misterij s ovog slučaja i uprijeti prstom u sumnjivca. Trebalo mu je dva sata i 37 minuta da pokaže sve što je htio, no film se ne čini predugim. U njemu ima nešto dokumentarističkog stila, adekvatnog razvoja psiholoških profila likova, fantastične fotografije, scenografije i izvanredne glume, prije svega Roberta Downeya Jr. u ulozi novinara crne kronike.
S filmom “Zodiac”, Fincher je po prvi put pokazao da može snimiti neo-klasik film raskošnog stila
Treba spomenuti i izuzetno pogođen soundtrack. Spoj triju uvodnih scena i triju odgovarajućih pjesama – zaboravljeni biser “Easy to Be Hard” grupe Three Dog Night, pa distorzični klimaks “Hurdy Gurdy Man” Donovana u prvoj sceni ubojstava i onda ilustracija dnevnog života uz Santaninu “Soul Sacrifice” – čine jedan od najboljih spojeva filma i glazbe uopće u zadnjih dvadesetak godina. Film je završio visoko na svim izborima kritičara 2007., ali je očito imao nesreću da se pojavi u istoj godini s izvanrednim “Bit će krvi” i razvikanim “Nema zemlje za starce”, pa nije zaradio niti jednu nominaciju za Oscara. Sasvim nezasluženo.
Prva nominacija za najboljeg redatelja Fincheru je stigla tek s odličnim “Benjaminom Buttonom”, još jednim odmakom od mračnih tema, komornom dramom epskih proporcija koja kroz neobičan slučaj čovjeka koji se rađa u tijelu starca i umire u tijelu bebe, melankolično tematizira pitanja života i smrti. I bez pomnijih analiza nije teško zaključiti da je Fincher redatelj najimpresivnijeg opusa današnjice bez ijedne nominacije za Oscara. Panegirici struke koji prate “Društvene mrežu” ukazuje da bi Fincher mogao izbjeći sudbinu velikih redatelja Hitchcocka, Altmana i Kubricka, zakinutih za formalno priznanje Akademije, i podići pozlaćeni kipić u Kodak teatru 27. veljače 2011. godine.
Budući projekti
Osim “Djevojke s tetovažom zmaja”, uz Finchera se veže niz mogućih projekata, ali je teško odrediti koji su naslovi izvjesni kad dođu na red, a koji na razini razmatranja ili nagađanja.
Među sigurne pripadaju “Killer” o vrhunskom plaćenom ubojici s Bradom Pittom u glavnoj ulozi, remake filma iz 1975. “The Reincarnation of Peter Proud“ za koji scenarij piše Andy Walker, odgovoran za scenarij filma “Sedam”. Još jedan mogući projekt “Chef” je, po riječima Finchera “seks komedija” s Keanu Reevesom u glavnoj ulozi. Zanimljiva najava je priča o legendarnom lovcu na Ala Caponea Eliotu Nessu “Ness” s predviđenim Mattom Damonom za glavnu rolu. Među projektima koji se spominju je i “Heavy Metal”, crtani film gdje bi Fincher trebao režirati samo dio.
“20.000 milja pod morem” je film koji bi Fincher trebao odraditi za Walt Disney Pictures, dakako na pisanom predlošku Julesa Vernea. Izgledan projekt o kojem Fincher s Morganom Freemanom razmišlja već godinama je SF film “Rendezvous with Rama”. Nagađanja je pojačao Freeman koji je nakon guranja projekta u ladicu, ove godine objavio da su razgovori s Fincherom i dalje aktualni.
Filmografija:
Alien 3 (1992.)
Seven (1995.)
The Game (1997.)
Fight Club (1999.)
Panic Room (2002.)
Zodiac (2007.)
The Curious Case of Benjamin Button (2008.)
The Social Network (2010.)
