Filmska 2010. godina bi se mogla nazvati godinom pokretanja mini-trenda čudnih, gotovo anti super junaka. I u “Kick-Ass” hitu i drugom novom naslovu, dramski puno turobnijem “Defendoru”, glavni likovi odluče postati super junacima, iako nemaju nikakve super moći. Dapače, hendikepirani su.
Piše: Tihomir Ivka
Super-junaci kakve smo ih dosad poznavali u stripu, a takvih se od tridesetih godina preko Marvel i DC stripova namnožilo čak petstotinjak, u velikoj su većini posjedovali ili ekstraordinarne moći u svom alter egu, kao što je slučaj sa Supermanom i Spidermanom, ili bi bili nevjerojatno bogati i tehnološki opremljeni za nemoguće poduhvate kao Batman. Ako je suditi po dva nova filma na temu super junaka, “Kick-Ass” i “Defendor”, polako dolazi vrijeme za heroje bez ekstra moći, logistike i tehnika budućnosti. Vrijeme za male ljude u velikim pričama.
Filmske adaptacije i svjetsku slavu postizali su samo rijetki već ionako popularni likovi iz stripova. Zbog svoje utemeljenosti u nadrealnom i zahtjevnosti akcijskih scena, filmska tehnologija dugo ih nije mogla dostojno prenijeti na veliki ekran i dostići uzbudljivost crtanih junaka na papiru. Priče o super junacima – izuzev Supermana koji se na velikom platnu s manje ili više uspjeha pojavljivao već od kraja 40-ih godina – ležale su dugo u ladicama velikih studija i čekale bolja vremena koja su došla s širokom primjenom kompjuterske animacije. Danas se filmske adaptacije stripova izmjenjuju kao na traci i iako više nema tehnoloških hendikepa, scenarij i pomna razrada karaktera likova nisu bačeni u drugi plan. Doduše, super-junak je uglavnom i dalje mlađi obrazovani bijelac iz više klase, heteroseksualac, visokih moralnih principa koji se iz svoje dnevne građanske rutine preobražava u zaštitnika slabih i borca protiv zlikovaca svakojakih vrsta, ali ta uhodana šablona se počela prilagođavati vremenu i lagano evoluirati.
Neki su filmski slučajevi neobičnih super junaka u prošlosti izgledali kao eksces, sjetimo se samo “Maske”, urnebesne komedije s Jimom Carreyem.
Tradiciju super junaka kao visokomoralne osobe je razdrmao i Hellboy, gdje Ron Perlman glumi dijete vraga odgojeno od strane ljudi, upregnuto da brani civilizaciju od zlih sila.
Hellboy je na strani dobra, ali ima sitnih ljudskih poroka netipičnih za super junake. Novi standardi postavljeni su sa Hancockom, čovjekom obdarenim super moćima, ali nihilista, alkoholičara koji ujutro mrzi sebe, a popodne cijeli svijet i radi više štete nego koristi. I Iron Man svojim bondovskim stilom, guranjem u prvi plan superbogatog sposobnog industrijalca, ali i playboya kojem je tulumarenje gotovo jednako važno kao i borba protiv zla, ruši neke tradicije kad su u pitanju super junaci. No kao što vidimo, takvih se filmskih slučajeva u posljednjih 15 godina da nabrojati na prste jedne ruke.
Filmska 2010. godina bi se u tom smislu mogla nazvati godinom pokretanja mini-trenda čudnih, gotovo anti super junaka. I u spomenutom “Kick-Ass” hitu i drugom novom naslovu slične tematike, ali manje atraktivnom, zapravo 
dramski puno turobnijem “Defendoru”, glavni likovi odluče postati super junacima, iako nisu obdareni ničim posebnim, osim voljom. Stave na sebe smiješna odijela, oboružaju se primitivnim oruđem kao što su špekule, otrovne ose u boci i toljage, i u prvom sudaru sa zločincima budu prebijeni i izbodeni noževima. Srednjoškolca Davea, to jest Kick-Assa, nakon što “popije” batine još pobere auto u punoj brzini i on brzo shvati da za postati superjunakom nije dovoljno navući odijelo kupljeno preko eBaya.
No prva nesreća donese mu neke prednosti; postane manje osjetljiv na bol, ali ništa bolji borac. Kad u svojo drugoj akciji uspije obraniti slučajnog prolaznika napastvovanog od tri huligana, a snimka tog sukoba završi na YouTubeu, on postane zvijezda, nada kriminalom opterećenog grada gdje nitko ne želi pomoći bližnjem da i sam ne nastrada. On sam nije u stanju napraviti ništa, ali u međuvremenu privuče bizarni par, oca bivšeg policajca i 11-godišnju kćer, opsjednute oružjem i osvetom prema mafijaškom šefu kojem se i Kick-Ass igrom slučaja našao na putu. I tu negdje počinje pokolj.
Baziran na Marvelovom stripu novijeg datuma, “Kick-Ass” je prepun bizarnog, gotovo inventivnog nasilja. Recimo, kad mafija iznuđuje priznanje, ne reže prste ili spaja jadnika na struju, već ga stavlja u ogromnu mikrovalnu i ovaj se na kraju kao kokica raspukne. Takvih se ideja ne bi posramili ni Monty Pythoni ni Tarantino.
S druge strane, film ima elemenata “Američke pite”, blentavog “toilet” humora za srednjoškolce i adolescentskih seksualnih aluzija koje su zajedno s nasiljem filmu priskrbile “R” restrikcijsku oznaku zabrane gledanje za mlađe od 17 godina bez pratnje roditelja.
Usput, po izlasku filma neke su organizacije za podržavanje obiteljskih vrijednosti napale autore zbog prostog rječnika i izdavanja tradicionalnih pozitivnih vrijednosti priča o super junacima. Pa, ipak, brzi ritam, sitne dijaloške subverzije, prikrivena kritika modernog društva i plemenita poanta da to što nemaš super moći ne znači da treba odustati od borbe protiv zla, čine film vrlo eksplozivnom smjesom i uzbudljivim primjerom filmaštva. Definitivno, “Kick-Ass” je pionirski primjer nove generacije filma o super junacima za YouTube-MySpace-Facebook generaciju.
“Defendor” odlazi i korak dalje; izvrsni Woody Harrelson u ulozi Defendora kreće u lov na svog arhetipskog neprijatelja Kapetana Industriju. No on ne samo da nije obdaren nadnaravnim moćima, on je hendikepiran. Radnik je u komunalnom poduzeću, s kvocijentom inteligencije debelo ispod prosjeka i tucetom dijagnoza psihičkih bolesti koje vuče iz nesretnog djetinjstva bez majke, žrtve droge. Ima samo svog šefa s posla, nepouzdanu narkomanku na svojoj strani i sirov osjećaj što je dobro, a što zlo. Iako će početak filma navesti na krivi zaključak da je riječ o komediji, ova je priča o umišljenom super junaku zapravo tragična socijalna drama, gdje zlikovci doduše dolijaju, ali ni pozitivci ne završe dobro. Neka vrsta Don Kihota na surovom asfaltu.
Usput, kao i “Kick-Ass” u manjoj mjeri, “Defendor” je izravna kritika modernog društva, gdje zapravo moraš biti doslovno malouman da bi se kao pojedinac usudio boriti protiv nepravde. No i “Defendor” u svojoj sumornosti ukazuje na svjetlo na kraju tunela i jednostavnu moralnu pouku.
U današnjem svijetu ne moraš biti super junak da bi bio junak. Dovoljno je biti ono što je Defendor bio izvan svog tragikomičnog kostima: dobroćudni, pošteni pojedinac.
Kao što spomenusmo, šablona o super junaku kao obrazovanom bijelcu iz više klase, heteroseksualcu s visokim moralnim nazorima polako evoluira. Šmokljani iz srednje škole, djevojčice od 11 godina koje brutalno ubijaju sve pred sobom, mentalno hendikepirani su samo početak. Super junaci će se “regrutirati” iz sve marginalnijih društvenih skupina i sa sve uvrnutijim životnim svjetonazorima.
