Dug je put od “Posljednje kino predstave” do danas Bridges prevalio u profesionalnom smislu, pridružio se panteonu izabranih glumaca koji su više od tumačitelja uloga. Oni su “face”, majstori sedme umjetnosti zbog čije se pojave, umijeća i karizme s nestrpljenjem ulazi u magični mrak kino dvorane.
Piše: Tihomir Ivka
Originalno dijete Hollywooda iz glumačke obitelji (oca Lloyda u kasnijoj karijeri sjećamo se ponajviše po grotesknim parodijama tipa „Ima li pilota u avionu“), ipak nije tipični njegov predstavnik; opušten poput lika iz “Velikog Lebowskog” kojeg je tako uvjerljivo odglumio, nesklon je skandalima, celebrity prenemaganju, izljevima agresije ili porocima. Krunski dokaz je njegov brak sa Susan – 33 godine trajanja je istinska iznimka u okruženju gdje svakodnevne prilike lako čine čovjeka grešnikom. Na Sunset Stripu, setovima sa zanosnim glumicama i glamurozmim zabavama popustio bi i redovnik u doba korizme. Jeff Bridgess tako gledajući djeluje kao hollywoodski svetac. Dobro, ne skriva da je nekad dane uljepšavao dimovima marihuane, ali tko je savršen neka baci prvi kamen.
U razgovorima s novinarima Bridges je i iznenađujuće iskren; bolje rečeno, gotovo pola stoljeća pohvala na račun njegovih glumačkih sposobnosti i slave nije od njega učinilo samodopadnu kreaturu koja si misli da je polubožanstvo. U sladu s tim, ne romansira svoje početke i u intervjuima ne zaboravlja spomenuti da je do prvih uloga došao nepotizmom. Otac koji je uživao u svim aspektima show-businessa stvarno ga je rano gurnuo u posao; Jeff je već kao beba od četiri mjeseca “statirao” u filmu “The Company She Keeps”.
Krajem pedesetih Lloyd je glumio u popularnoj avanturističkoj seriji “Sea Hunt” i Jeffa, koji je tada išao u osnovnu školu, ohrabrivao je da prihvati malu ulogu, malo se odmori od škole i zaradi koji dolar za džeparac. I nešto kasnije, braća su bila uz oca u njegovoj igranoj seriji The Lloyd Bridgess show, u tada popularnom formatu nevezanih igranih epiz
oda s različitim gostima iznenađenja. Nije da se Jeff opirao glumačkoj karijeri, ali danas kaže da je tek nakon desetak filmova odustao od onog što ga je zaista zanimalo, slikanja i glazbe, i da je tek tada odlučio da će film biti njegov poziv. Nakon pedesetak filmskih rola – Bridges je uvijek imao dobar nos za scenarije i glumio u vrlo malo promašenih naslova – došlo je vrijeme da se poklopi njegova ljubav prema glazbi i filmska uloga koja mu odgovara. Uloga propale country zvijezde koja natopljena burbonom pod stare dane svira po kuglanama američkih nedođija, spava u derutnim svratištima i povremeno povali kakvu polovnjaču koja se sjeća prvih poljubaca uz njegove hitove prije tridesetak godina, jedna mu je od najuvjerljivijih u karijeri. „Crazy Heart“ je „mali“ film nezavisnog tipa s pričom koja dira u srce, a Bridges u ulozi pjevača pijanice jednostavno briljira.
Nevjerojatno, ali istinito, poslije svih uloga za pamćenje u četrdesetak godine karijere, tek s ovom najnovijom je zaradio prve velike nagrade, Zlatni globus za glavnu ulogu, nagradu što je dodjeljuju strani filmski kritičari koji prate Hollywood, i nešto kasnije i Oscara. Bridges dosad nikada nije osvojio Oscara, iako mu je dobro krenulo. Već za prvu filmsku ulogu u remek-djelu Petera Bogdanovicha „Posljednja kino predstava“ o odrastanju u malom teksaškom gradu, zaradio je svoju prvu nominaciju 1971. godine. Talent je u kasnijim godinama potvrđivao iz nastupa u nastup, na drugu nominaciju nije dugo čekao (1974. Thunderbolt i Lightfoot, Ciminov krimić gdje je nastupio uz Clinta Eastwooda), a onda su ga priznanja počela 
zaobilaziti, jedinu nominaciju za glavnu ulogu dobio je za neobičnu rolu u jednostavnom Carpeneterovom SF-u „Starman“ (1984.) o vanzemaljcu koji je došao na Zemlju proučiti život po pozivu iz svemirske stanice Voyager. Ta će nominacija ostati upamćena kao jedina u povijesti Oscara za ulogu u kojoj glavni glumac ne glumi čovjeka. Ako je u sedamdesetima i osamdesetima kao mlad glumac relativno često bio nominiran za nagrade, pogled na njegovu karijeru s kraja osamdesetih i kroz devedesete već polako miriše na nepravde. U „Fantastičnoj braći Baker“ (1989.) ostvario je odličnu ulogu uz brata Beaua i zvijezdu u usponu Michelle Pfeiffer, nominiranu za najbolju ulogu, film je zaradio još četiri nominacije za Oscara, ali ne i onu za Jeffovu ulogu. Ni s hvaljenim „Kraljem ribara“ Terrya Gilliama nije prošao bolje; Robin Williams zaradio je nominaciju za glavnu ulogu, Bridgesova partnerica u filmu Mercedes Ruehl čak i kipić, no njegova izvrsna rola bahatog radio DJ-a koji polako mijenja svoj svjetonazor nije prepoznata od članova Akademije filmskih umjetnosti i znanosti kao dovoljno upečatljiva. Za utjehu, nominiran je za Zlatni globus. Bridges je znao reći kako su mu uloge oca povratnika s robije koji pokušava ostati čist uz malodobnog sina (American Heart), te poslovnog čovjeka koji preživljava pad putničkog aviona i to mu u potpunosti transformira život (Fearless Petera Weira), osobno najdraži nastupi. S ovim potonjim će se složiti mnogi, riječ je zaista o jednoj od najdelikatnijih i najsnažnijih uloga karizmatičnog glumca u naponu snage. No ni to nije bilo dovoljno za formalna priznanja. Da je i nominiran, teško da bi do Oscara; 1993. je bila godina velikih, kontroverznih tema; miljenik Akademije Tom Hanks očarao je članove ulogom od AIDS-a oboljelog advokata, a Spielberg „Schindlersovom listom“, najozbiljnijim filmom u karijeri na temu Holokausta.
O ulozi „Dudea“ u otkačenoj komediji braće Coen „Veliki Lebowski“ još se lome koplja; većina će reći da je ta uloga stvorena za njega i(li) obrnuto, drugi da se samo uklopio u bizarni svijet humora braće Coen. Dude je pasionirani kuglač koji na walkman ne sluša kasetu s pjesmama Hendrixa ili već nekog, već audio snimku lokalnog polufinala u kuglanju – samo zvukovi udaraca u čunjeve, redoviti je konzument marihuane, najljeniji čovjek u Los Angelesu kojem svakodnevnu rutinu raskopa zabunom ukraden tepih iz njegovog iznajmljenog stana. Bridges, sad već u srednjim godinama, zarastao u grivu od kose našao se u ulozi koja mu savršeno odgovara, toliko je cool i spontan da se čini kako niti ne glumi, baš kao i u slučaju Bad Blakea, propale country zvijezde koja mu je donijela petu nominaciju za Oscara i ulogu blagog favorita po prvi put u karijeri. „Veliki Lebowski“ inicijalno nije dočekan dobro, kritika je u većini slučajeva humor braće Coen poslije 
inteligentne crne komedije „Fargo“ ocijenila prizemnim i bizarnim. No filmu se desilo ono što si svaki glumac i redatelj priželjkuje, da se ne zaboravi s odlaskom iz kina. S vremenom je njegov utjecaj rastao, prozvan je prvim kult filmom Internet generacije, kasnije je uvelike rehabilitiran kod kritike, a stekao je vjerno sljedbeništvo kod određenog kruga ljubitelja filma, postao nešto poput moderne filmske religije. U nekim slučajevima i doslovno, jer je 2005. lansirana online religija „dudeizam“ koja promiče životni stil Dudea iz filma. Ima 60 000 članova. Od 2002. održava se jednom godišnje Big Lebowski festival u Louisvilleu i još nekoliko američkih gradova i Londonu. Nedavno ga je Entertainment Weekly stavio na osmo mjesto najsmješnijih filmova u zadnjih 25 godina, dok su ga novinari Los Angeles Timesa stavili na deseto mjesto najboljih filmova čija se radnja odvija u Los Angelesu. Filmski magazin Empire na kraju je Jeffu Bridgesu odao priznanje stavljajući njegov lik Dudea na 7. mjesto filmskih likova svih vremena. Tek toliko da se spomene, i njegov kompanjon, smotani vijetnamski veteran Walter Sobchak (briljantna uloga Johna Goodmana) zauzeo je na toj listi 49. mjesto. Od LA „slackera“ Bridges je za dvije godine „napredovao“ do predsjednika SAD i zaradio nominaciju za Oscara s filmom „U obranu časti“ (Contender, 2000.). Riječ je o elegantnoj i napetoj političkoj drami, no uloga predsjednika nije izgledala pretjerano izazovno.
Kao da je nominacija bila neka vrsta kompenzacije za previd kod „Velikog Lebowskog“. U mnogim kritičarskim predviđanjima Bridges je ovaj put favorit (u vrijeme pisanja ovog teksta prije dodjele Oscara), ali ne zbog minulog rada, ili nedostatka konkurencije. Kao i u slučaju Lebowskog, glumi s nevjerojatnom lakoćom i spontanosti, samo što je ovdje u pitanju ozbiljnija muka glazbenika pijanice koji svoje rane grize (uglavnom) sam. Dug je put od „Posljednje kino predstave“ do danas Bridges prevalio u profesionalnom smislu, pridružio se panteonu izabranih glumaca koji su više od tumačitelja uloga, oni su „face“, majstori sedme umjetnosti zbog čije se pojave, umijeća i karizme s nestrpljenjem ulazi u magični mrak kino dvorane.
Borac protiv gladi
Bridges voli reći kako su svi njegovi interesi uglavnom vezani uz zabavu. Kad je primao savjete od oca kako da postane dobar glumac, ovaj mu je uvijek ponavljao da je njihov posao prije svega zabava i tako ga treba shvatiti. No, već činjenica da je Bridges odan svojoj obitelji pokazuje da njegov život od glume, glazbe i crtanja nije samo hedonizam. Bridges je angažirani član političke zajednice liberalnih pogleda, što bi prevedeno na naš ideološki rječnik značilo da je lijeve orijentacije. I kad ga se upita što mu je cilj osim njegovih umjetničkih poriva, odgovara isto: iskorijeniti glad među djecom. Bridges nije pretenciozan da se bavi egzotikom i gladi u Africi, tu borbu vodi na domaćem tlu jer po statistikama svako četvrto dijete u Americi živi u obitelji koje nema dovoljno novaca za hranu. Zato je još 1983. osnovao fondaciju End Hunger Network koja prikuplja novac kako bi se taj problem smanjio. I to uz vrlo uvjerljivu poruku s web stranice fondacije: „Kad bi otkrili da neka druga država radi našoj djeci ono što im mi sami činimo, objavili bi im rat.“
Izabrana filmografija:
Posljednja kino predstava (The Last Picture Show), 1971., R: Peter Bogdanovich
Grad izobilja (Fat City), 1972., R: John Huston
Bad Company, 1972., R: Robert Benton
Kalibar 20 za specijalista (Thunderbolt and Lightfoot), 1974., R: Michael Cimino
Zima ubija (Winter Kills), 1979., R: William Richert
Cutter’s Way, 1981., R: Ivan Passer
Against All Odds, 1984., R: Taylor Hackford
Čovjek koji je pao sa zvijezde (Starman), 1984., R: John Carpenter
Maskirani ubojica (Jagged Edge), 1985., R: Richard Marquand
Tucker: The Man and His Dream, 1988., R: Francis Ford Coppola
Fantastična braća Baker (The Fabulous Baker Boys), 1989., R: Steve Cloves
Texasville, 1990., R: Peter Bogdanovich
Kralj ribara (The Fisher King), 1991., R: Terry Gilliam
Američko srce (American Heart), 1992., R: Martin Bell
Fearless, 1993., R: Peter Weir
Veliki Lebowski (The Big Lebowski), 1998., Redatelji: Joel Coen, Ethan Coen
U obranu časti (The Contender), 2000., R: Rod Lurie
Utrka života (Seabiscuit), 2003., R: Gary Ross
Iron Man, 2008., R: Jon Favreau
Crazy Heart, 2009., R: Scott Cooper
