U ranu jesen 2017. godine Josh i Benny Safdie dolaze u urede američke distribucijske tvrtke Criterion Collection i okruženi policama koje ispunjavaju stotine filmskih naslova iz njih izvlače one koji su najviše obilježili njihov rad, a zatim ih odlažu u bijelu platnenu torbu. Jedan za drugim iz unutrašnjosti police vade Meantime, humorističnu dramu Mikea Leigha iz ranih osamdesetih godina i o njoj govore u isto vrijeme dok se međusobno pokušavaju nadglasati. Nešto više od dvije godine kasnije njihov hektični kriminalistički triler Uncut Gems (2019.) je osvojio Independent Spirit Award za najbolju režiju. Josh i Benny Safdie zajedno dolaze pred publiku, zatim izvlače identične kartice s kojih istovremeno počinju čitati svoje zahvale, a njihovi isprepleteni i simultani monolozi pritom zvuče kao jedna u nizu frenetičnih sekvenci nagrađenog filma. Braća Safdie ne podnose ideju razgovora u artificijelnoj tišini – film pokušava replicirati život, a buka je integrirana u stvarnost. Zašto bismo onda od filmova očekivali da budu imalo manje bučni od stvarnosti?
Josh i Benny Safdie odrasli su u New Yorku i ispred video kamere kojom je njihov otac snimao obiteljsku svakodnevicu. New York je godinama bio pozornica za njihove amaterske projekte. Jedan od kratkih interaktivnih filmova snimili su u javnom prijevozu u kojem je Benny Safdie glumio frustriranog muškarca koji prosvjeduje protiv žene čije dijete ne prestaje plakati dok konačno nije izbačen iz gradskog autobusa. Takve filmove su nazivali socijalnim eksperimentima koji su gradske ulice pretvarali u besplatnu scenografiju, a kasnije su osnovali amaterski filmski kolektiv Red Bucket Films u kojem su snimili niz kratkih filmova na granici fikcije i dokumentarizma.
Filmovi braće Safdie su hektičan i hipnotičan portret New Yorka koji počiva na kontrastu između fikcije i realizma
Guerilla filmmaking ostaje onima kojima je dopušteno da ostanu anonimni. Kada je na lokaciji u Diamond Districtu započelo snimanje trilera Uncut Gems, Josh Safdie je bio razočaran činjenicom da je filmski set okružen obavijestima s dozvolama za snimanje, ali kamioni s filmskom opremom koji su blokirali susjednu ulicu nisu se uklapali u iluziju o transparentoj produkciji. Ipak, braća Safdie i dalje pronalaze trenutke anonimnosti i u njima kamerom nasumično odabiru priče. U ranu jesen iste godine, dok je Uncut Gems prikazivan na filmskim festivalima, New York Knicks igraju protiv New Orleans Pelicansa u Madison Square Gardenu, a Josh Safdie mobitelom snima ruke muškarca koji na tribinama precizno nanosi umak na pržene krumpire i pritom postaje slučajni protagonist kratkog filma. Nešto kasnije, dok su gledatelji napuštali dvoranu, on se spustio tribinama i prišao zaštitaru koji ga je ranije upozorio jer neprekidnim dovikivanjem ometa sudce. Dok razgovara s njim, Josh Safdie promatra sve njegove ekspresije i primjećuje njegov autentičan lokalni naglasak i razmišlja o sporednom liku zaštitara koji bi ovaj muškarac mogao utjeloviti u budućnosti.
Filmovi braće Safdie su hektičan i hipnotičan portret New Yorka koji počiva na kontrastu između fikcije i realizma, a u njima se uz profesionalne glumce redovno pojavljuju ljudi koji to nisu ili koji glume sami sebe. New York je distopija s pričama razasutim preko asfalta. Josh Safdie je jednom prilikom na Manhattanu upoznao djevojku koja je pripadala skupini mladih beskućnika i borila se s ovisnošću. Arielle Holmes je uskoro počela pisati o svom životu, a pritom se uglavnom koristila izloženim računalima u obližnjem Apple Storeu. Ta je priča snimljena u nefikcijskoj drami Heaven Knows What (2014.) u kojoj je Arielle Holmes glumila verziju sebe. Film je snimljen tijekom zime i bez dozvole za snimanje pa je kamera na ulicama uglavnom bila postavljena na određenoj udaljenosti. Heaven Knows What je opskurna i prašnjava drama o uništenim životima. Ona je cinéma vérité u svijetu u kojem se ništa zapravo ne mijenja, a ljudi ne uče iz svojih pogrešaka.
Američki novinar Grover Lewis je jednom napisao da je jedino kamera iskreno voljela odmetnike i ljude s društvenih margina. Kamera je u Heaven Knows What zavoljela Buddyja Duressa koji je nekoliko mjeseci proveo u zatvoru na Rikers Islandu, a sada je živio na ulici, ponovno u bijegu od zakona. Buddy Duress je rođen u Queensu, ima grubo isklesano lice i osobnu iskaznicu s lažnim imenom. Heaven Knows What je premijerno prikazan na New York Film Festivalu, on se u međuvremenu ponovno vratio u Rikers Island, a Josh i Benny Safdie su u to vrijeme pisali halucinatorni kriminalistički triler Good Time (2017.) u kojem je Duress imao sporednu ulogu nasuprot Robertu Pattinsonu.
Hektična američka metropola, nekompetentni sitni kriminalci i neuspješni pokušaji pljačke su oduvijek bili elementi žanrovske mehanike heist filmova. Good Time funkcionira kao After Hours (Martin Scorsese, 1985.) u digitaliziranom Novom Hollywoodu i kao vizualni udarac s premisom koja previše puta ode u pogrešnom smjeru. Connie Nikas (Robert Pattinson) je rastreseni sitni kriminalac koji nasilno upada u ured socijalnog radnika i usred terapije odvlači svog mentalno oboljelog brata (Benny Safdie), a zatim ga sa sobom vodi u pljačku. Nakon što pljačka banke u Brooklynu ode u krivom smjeru, Good Time se probija kroz neonsku utrobu New Yorka dok se moralno distorzirani Connie Nikas utrkuje s vremenom i zakonom. Josh i Benny Safdie su ovaj put snimali u znatno većim financijskim razmjerima, ali i dalje gerilski i s evidentnim ograničenjima. Klaustrofobični krupni planovi i prašnjava vizualna tekstura djeluju dokumentaristički, ali intenzivno obojeni mračni ambijenti i eksperimentalni synth soundtrack Daninela Lopatina (Oneohtrix Point Never) odaju da je riječ o underground žanrovskom realizmu.
Dok u uredu Criterion Collectiona odabire svoje najdraže filmove, Benny Safdie pronalazi L’Argent (1983.), dramu Roberta Bressona i o njoj govori kao o mračnoj komediji, a o Bressonu kao o esencijalno humorističnom autoru. Iako humor nije osnovna asocijacija na Bressona, L’Argent ima ironičnu premisu. Film slijedi krivotvorenu novčanicu koja započne kao šala, ali na svojoj odiseji kroz suvremeni Pariz uništi živote. Filmovi braće Safdie su na isti način okrutno ironični i apsurdni, a tragedija je uvijek konačni ishod slučajnih okolnosti i nedovoljno promišljenih odluka. Benny Safdie je u sinopsisu za svoj kratki film The Acquaintances of a Lonely John (2008.) napisao da je ponekad teško razabrati razliku između histeričnog plača i histeričnog smijeha, a njihovi likovi su konstantno na toj granici, tragikomični i na rubu očaja, ali zaneseni.
Je li zanesenost dovoljna da bi se obranili destruktivni i moralno dezorijentirani protagonisti i je li ih uopće potrebno braniti? Braća Safdie o svojim likovima govore kroz prizmu idealizma, ali oni su vrijedni prijezira jednako koliko su vrijedni empatije. Dovoljno je spomenuti protagonista drame Daddy Longlegs (2009.) koji trči ispranim ulicama New Yorka da bi stigao otići po sinove u školu ili im daje tablete za spavanje da ne primijete da su sami kod kuće.
Deset godina kasnije je snimljen Uncut Gems i tim istim ulicama tumara Howard Ratner (Adam Sandler), jednako dobronamjeran, ali nepouzdan otac i ekscentrični vlasnik draguljarnice u Diamond Districtu. Howard Ratner je u neprestanom pokretu i suočen s raspadom obitelji, dugovima i prijetnjama, a svaka nova loša odluka ga odvlači sve dublje dok čeka konačni dobitak koji će opravdati sve prethodne rizike. Snimatelj Darius Khondji je Diamond District i klaustrofobičnu draguljarnicu pretvorio u električno i tjeskobno carstvo u kojem stanuje samo iluzija uspjeha. Uncut Gems je brilijantan napad na osjetila u kojem frenetični impulsi ne prestaju, zato ga je Variety nazvao otegnutim srčanim udarom.
U siječnju 2020. godine, mjesec dana nakon što se Uncut Gems počeo prikazivati u kinima, Elara Pictures studio je objavio kratki film Goldman v Silverman (2020.) u kojem Adam Sandler i Benny Safdie glume ulične performere koji se sukobljavaju na Times Squareu. New York je ponovno postao besplatna scenografija – dok su snimali posljednji materijal pred njima se našao kamion čiji je vozač bio odsutan jer je dostavljao pošiljku u obližnjem lokalu. Film završava scenom u kojoj Silverman (Benny Safdie) u tišini sjedi u kamionu, napola uronjen u crveno svjetlo koje odašilje policijski automobil parkiran u blizini. Dok nakon snimanja prolaze ulicom, Josh Safdie ne prestaje snimati, a Benny Safdie improvizira u interakciji s prolaznicima jer na putu prema uredu Elara Pictures studija može nastati novi kratki film ili priča rezervirana za one koji pogled s pročelja nebodera spuste na ljude na cesti.
