“Niste vidjeli rat dok ga ne vidite kroz oči Quentina Tarantina.” Bolji poziv iz foršpana da se pogleda novi film kultnog filmaša i svačijeg favorita i nije se mogao smisliti. Jer on je, između ostalog, iza granica zamislivog pomaknuo prikaz nasilja na velikom platnu (The Reservoir Dogs), utemeljio novi žanr nelinearnog postmodernog filma s bizarno-inteligentnim dijalozima (Pulp Fiction), reanimirao blaxploitation film (Jackie Brown) i dao novo značenje pojmu borilačkih vještina u filmu (Kill Bill).
S tek 46 godina života Tarantino se može pohvaliti filmografijom punom klasika koji će nadživjeti svoje vrijeme, ali kako kaže, neće još dugo biti s nama jer često najavljuje kako poslije 60. godine neće snimati filmove. Valjda da izbjegne sudbinu, recimo, Williama Friedkina i Michaela Cimina koji su nakon remek-djela (Francuska veza, Istjerivač đavola, Lovac na jelene) utonuli u prosječnu redateljsku starost. No s Tarantinom se nikad ne zna.
Njegov novi film prvi put predstavljen na ovogodišnjem Cannesu, festivalu gdje je pokupio prve lovorike s Pulp Fictionom, pokazao je da i dalje ima žicu za inteligentnu provokaciju, da voli prearanžirati i do limita pretjerati već viđenu kinematografsku prošlost. Naziv “Inglorious Basterds” u samo se jednom slovu razlikuje od “Inglorious Bastards”, talijanskog ratnog filma iz 1978. godine s američkim glumcima u naslovnim ulogama. To je djelce za razonodu naspram američkih klasika ratnog filma nešto kao špageti western naspram “ozbiljnih” kaubojaca kakve su snimali Ford, Houston ili kasnije Peckinpah. I taj je podžanr imao prigodnu ironičnu etiketu kod američke kritike kao i “špageti”; Macaroni-combat.
Mimo uobičajene romantizirane slike američkog vojnika kao heroja visokih moralnih načela, talijanski film u središte zbivanja stavlja grupu mangupa, vojnika koji se ne žele boriti, a ukrali bi prsten s Papine ruke, frajera koji nose pilotske Ray Ban naočale, iako ih u to vrijeme nije ni bilo. Pretjerivanje i nemarnost prema stvarnim događajima, to je sigurno bilo tako slatko Tarantinu koji kaže da mu je ovaj talijanski film bio baza priče, ali nije njegova kopija, to jest obrada. U ovom slučaju junaci su grupa američkih vojnika-Židova pod vodstvom poručnika Alda Rainea (Brad Pitt), osvetoljubivog brđana iz Tennesseeja, s jednim jedinim zadatkom; smaknuti što više nacista u dubokoj pozadini okupirane Francuske.
“Tarantinovski” štih, osim već uobičajene lakoće uporabe nasilja, garantiraju razne bizarnosti neviđene u nekom ratnom filmu; dovoljno je reći da spomenuta osmorica Židova osvetnika ne samo da ubijaju, već i skalpiraju naciste. Radnja je, dakako, u potpunosti izmišljena, 2. svjetski rat je samo poslužio kao predložak. Tarantino je na ideji i scenariju radio još prije “Jackie Brown”, dakle više od deset godina i do danas dao na desetine raznih izjava kako će film na kraju izgledati. Od početka je ostala ideja o ljudima u misiji po uzoru na “12 žigosanih” i “Orlovog gnijezda”, kasnije bi stvari začinjao izjavama da će se ovim filmom kao nikad približiti duhu Pulp Fictiona, pa da će tematizirati pitanje rasizma i barbarizma na obje strane, napominjati da ratni film smješten u Francuskoj ne znači samo Edith Piaf u glazbenoj pozadini, da će biti i hip-hopa.
Na kraju, poslije premijere u Cannesu prisutni kritičari složili su se uglavnom s jednom od Tarantinovih ocjena da je “Inglorious Basterds” zapravo njegovo viđenje špageti westerna s ikonografijom iz 2. svjetskog rata. Kao i kod neupitnog modernog klasika “Pulp Fiction”, prvotne kritike nakon premijere u Cannesu bile su oprečne, od toga da je uspio snimiti novo, pomjereno i uzbudljivo remek-djelo, do ocjena kako je snimio povijesno bezvrijedan i plitak film. Kao god bilo, “Inglorious Basterds” je jedini američki film u konkurenciji Cannesa s osvojenom važnijom nagradom (glavna uloga Christopha Waltza kao nacističkog časnika), a nešto o njegovoj kvaliteti govori i činjenica da je poslije prvog prikazivanja u Cannesu publika pljeskala punih 11 minuta.
S bakom u “grindhouse” kino
Tarantino je od malih nogu bio opčinjen filmom i u razvijanju te ljubavi pomagalo mu je sve; od obiteljskog okruženja do izbora prvih poslova nakon napuštanja škole u 15. godini. Rođen je na jugu u Knoxvilleu, no odrastao je u Kaliforniji gdje je njegov otac pokušao izgraditi filmsku karijeru kao glumac, usput zarađujući svirajući s klupskim bendovima.
Nedavno je u intervjuu otkrio da ga je u “grindhouse” kino gdje su se vrtjeli uglavnom exploitations filmovi (nasilje, seks, horror scene, zombiji, tabu teme i slično u niskobudžetnim produkcijama) prvi put odvela baka kad je još bio jako mali i sjeća se da je prvi put gledao horor “The Twilight People” kultnog filipinskog redatelja Eddija Romera s Pam Grier u jednoj od uloga. Četvrt stoljeća kasnije upravo će toj najpoznatijoj glumici blaxploitations filmova dati glavnu ulogu u svojevrsnom hommageu zlatnom exploitations dobu sedamdesetih godina, u Tarantinovom “najnormalnijem” filmu, “Jackie Brown”. Običnu školu Tarantino je zamijenio glumačkim tečajevima, ali nije daleko dogurao.
Bitan moment bilo je zapošljavanje u videoteci u Manhattan Beachu, gradiću blizu LA-a. Zvala se Video Archives i tamo su osim Tarantina za pultom radili i neki poznati, ali mnogo manje poznati kasniji glumci i redatelji. Na internetu se mogu pronaći svjedočanstva korisnika videoteke i njenog kultnog statusa jer se tamo nisu samo iznajmljivali filmovi, Tarantino i društvo su vatreno raspravljali o filmu, opskurnim hororima i starim akcićima. Eklektik kakav jest, Tarantino je tamo, gledajući stotine filmova, u glavi polako slagao svoje priče s referencama iz bezbrojnih scena zaboravljenih filmova. A bio je očito dovoljno uporan, gnjavio ljude po zabavama gdje su se skupljali filmaši dok ga producent u usponu Lawrence Bender nije ohrabrio da napiše ambiciozniji scenarij. Dok je radio u videoteci, prošao je svojevrsno filmsko samoškolovanje radeći na scenariju za komediju “My Best Friend’s Birthday”, komediji Jerry Lewis-Dean Martin stila, kako je sam govorio. Produkcija je koštala svega pet tisuća dolara u par godina razvoja; na kraju je master traka izgorjela, spašeno je tek 36 minuta i film nikad nije objavljen. No dijelovi iz njega korišteni su kao podloga za scenarij filma “True Romance” čiju će režiju Tarantino kasnije prepustiti afirmiranom režiseru akcijskih filmova Tonyu Scottu.
Ambiciozniji scenarij o kojem je pričao Bender bio je onaj za “Reservoir Dogs” (1992.), priči o šest opasnih tipova u crnim odijelima koji – u jednoj rečenici skraćeno – izvedu oružanu pljačku, nakon nje se skupe se u jednom napuštenom skladištu poslije i do kraja se u nizu nemogućih događaja na dvadeset kvadratnih metara prostora pobiju međusobno.
Ovdje je udaren Tarantinov specifični filmski “rukopis” s osebujnim likovima redom jakih na jeziku, sa sitnim razgovorima od kojih su curile sline svima koji žive pop kulturu, uporabom metode nelinaerne radnje da se prvo nešto važno dogodi, a onda objasni što je tome prethodilo, s crnim humorom, krvi do koljena i pretjerivanjem u nasilju, počesto bizarnog karaktera.
Do krajnjih granica ovaj je stil – u isto vrijeme oponašateljski i vrlo originalni – dotjeran u “Pulp Fictionu” (1994.). Nasilja ponovno napretek, preskakanja paralelnih radnji također, ali najveća vrijednost u prva dva Tarantinova filma ipak leži u luckasto lucidnim dijalozima glavnih aktera.
Dovoljno je sjetiti se početka “Reservoir Dogs” i nekoliko minuta rasprave o čemu je Madonnina pjesma “Like A Virgin” ili razglabanja S. L. Jacksona i Johna Travolte o hamburgerima u “Pulp Fiction”. “Jackie Brown” (1997.), s Robertom De Nirom, jednim od Tarantinovih miljenika Samuelom L. Jacksonom, veteranima Robertom Fosterom i Pam Grier, gotovo je klasičan krimić Scorseseove škole.
Kisela njuška i malo karizme
Da je Tarantinov mozak ipak đavolje igralište bilo je vidljivo u dva “Kill Billa” (2003.), kung-fu filmovima o mladenki čiju svadbu njen bivši učitelj i ljubavnik pretvaraju u masakr, a ona – majstorica borilačkih vještina – kasnije pobije sve učesnike masakra redom. Ništa drugačije nije bilo ni s recentnim “Grindhouse” (2007.), direktno naslanjenim na B-produkciju exploitation filmova sedamdesetih. “Grindhouse” se sastoji od dva odvojena filma, s lažnim trailerima između, čak je i plakat preslika estetike stare B-produkcije. Jedan, “Planet Terror” režirao je stalni suradnik i stari prijatelj Robert Rodriguez, a “Death Proof”, film o psihopatskom kaskaderu koji u svom nabrijanom autu ubija suvozačice u suludoj vožnji, je Tarantinovo djelo. “Grindhouse” se u kompletu prikazivao u američkim kinima, no odaziv publike je bio ispod očekivanja, pa su se u ostatku svijeta dva filma prikazivala odvojeno. Očito se Tarantino kojem je dotad sve polazilo za rukom ipak preračunao u ambiciji i napravio više od onog što su široke mase bile spremne prihvatiti; oživiti kinematografsko «podzemlje» propalo prije tridesetak godina. No činjenica je da je uvijek slijedio vlastiti instinkt i pristajao raditi samo ono što ga je doista uzbuđivalo bez puno kompromisa. Ostvarivao je sve svoje fantazije, od profanog jezika do ridikuloznog nasilja, čak i zloupotrebljavao vlastitu poziciju. Kao glumac kisele njuške i s malo karizme velika karijera nije bila realna opcija, no kad je nešto napisao i sam režirao (Reservoir Dogs) mogao si je priuštiti više od poznatih Hitchcockovih prošetavanja kroz nekoliko kadrova u vlastitim filmovima.
Legendarna je priča kako je kao jedan od glavnih likova u Rodriguezovom “Od sumraka do zore” iskoristio svoju poziciju scenarista da za sebe napiše scenu u kojoj se za vrijeme plesa polugole zanosne Salme Hayek ona polijeva whiskeyem dok joj Tarantino cucla nožne prste. Nije to napisao da bi film izgledao efektnije (mogao je taj dio prepustiti kompanjonu u filmu Georgeu Clooneyu), nego samo zato da sam malo uživa u Salminim čarima! Tarantino je takav, drzak, otkačen, ne mari za tabue i zato nema ozbiljne liste najvećih redatelja svih vremena gdje među prvih dvadeset nije njegovo ime. Najavio je odlazak u šezdesetoj, ali ne posustaje. Ratni film o američkim Židovima vojnicima koji u njemačkoj pozadini skalpiraju naciste – kako to tarantinovski zvuči.
Uloga glazbe
Tarantino kaže kako ima jednu sobu samo za spremanje ogromne kolekcije vinila s bezbroj soundtrack naslova. Za njega film i glazba idu ruku pod ruku i kad piše scenarij prvo što smišlja je što odabrati za glazbu u uvodnoj sceni. Uvijek su to izvanredne starije, zaboravljene rock pjesme. Kad poslije početne rasprave o “Like A Virgin” u “Reservoir Dogs” grupa kriminalca u crnim odijelima izlazi na parkiralište svira “Little Green Bag” grupe George Baker Selection, u “Pulp Fiction” je to Dick Dale s surf eksplozijom hita “Misirlou”. U mekšem “Jackie Brown” od prve sekunde ide iznimna soul stvar Bobbya Womacka “Across The 110th Street”, u “Kill Billu” je upotrijebio strašnu baladu “Bang Bang” Nancy Sinatre. Za “Death Proof” je uzeo nešto više tipične filmske glazbe Jacka Nitzschea (The Last Race).
I u tome segmentu okrenut prošlosti, oživio je mnoge zamrle rock karijere, i od davno zaboravljenih stvari napravio ponovno aktualne singlove i soundtrack albume za pamćenje. Fanatičnim kopanjem po rock prošlosti i sofisticiranim izborom glazbene pozadine, Tarantino je zaista dokazao da film i glazba idu ruku pod ruku. Bez glazbe njegovi filmovi i neke scene (spomenimo samo rezanje uha policajcu uz ples Michalea Madsena na “Stuck In The Middle With You” Stealers Wheela i scenu plesa Ume Thurman u “Pulp Fictionu” uz “Girl You’re Gonna Be Woman Soon” Urge Overkill), bili bi daleko manje efektni i upečatljivi.
12 najboljih filmova po Tarantinovom izboru
1. The Good, the Bad and the Ugly (Sergio Leone – 1966.)
2. Rio Bravo (Howard Hawks – 1959.)
3. Taxi Driver (Martin Scorsese – 1976.)
4. His Girl Friday (Howard Hawks – 1940.)
5. Rolling Thunder (John Flynn – 1977.)
6. They All Laughed (Petre Bogdanovich – 1981.)
7. The Great Escape (John Sturges – 1963.)
8. Carrie (Brian De Palma – 1976.)
9. Coffy (Jack Hill – 1973.)
10. Dazed and Confused (Richard Linklater – 1993.)
11. Five Fingers of Death (Chang-wha Chung – 1972.)
12. Hi Diddle Diddle (Andrew L. Stone – 1943.)
Najznakovitije izjave
– “Kradem iz svakog filma koji je ikad snimljen.”
– “Nasilje je jedan od najzabavnijih stvari za gledanje.”
– “Taj CGI (kompjuterski generirani efekti) je sranje koje ubija kinematografiju. Kad se zaželim tog sranja od kompjuterskih igara, zabijem pimpek u Nintendo.”
– “Bio sam uzbuđen zbog odlaska u zatvor prvi put jer sam znao da ću tamo čuti izvrsne dijaloge”
– “Ne vjerujem u elitizam. Ne mislim da je najgluplji čovjek u publici ispod moje razine. Ja sam publika.”
– “Volim povijest jer je povijest za mene kao gledanje filma.”
– “Da sebe smatram piscem ne bi pisao scenarije. Pisao bi romane.”
– “Vrlo je važno da svaki film koji napravim zaradi novac tako da ljudi koji su uložili i imali povjerenja u mene dobiju svoj novac nazad.”
– “Sergio Leone je moj veliki uzor zbog špageti westerna koje je snimio.”
