Akira Kurosawa je jedan od najvećih filmskih umjetnika svih vremena. Bio je jedan od rijetkih ljudi u filmskoj umjetnosti koji se mogao pohvaliti da u potpunosti razumije film i da sam sudjeluje u svim fazama nastanka jednog filmskog djela. Izmislio je ili usavršio mnoštvo tehnika koje su i danas osnova snimanja filma, a njegov utjecaj vidljiv je u djelima najvećih američkih redatelja novije filmske povijesti.
Piše: Dario Bojanjac
Kurosawa je rođen 23.ožujka 1910. godine u Tokiju, kao najmlađe od osmero djece u obitelji. Otac Isamuo potjecao je iz ugledne loze samuraja. Radio je kao profesor tjelesnog odgoja u školi kojom je upravljala vojska. Osim što je bio obrazovaniji i bogatiji od većine ljudi, bio je i pod velikim utjecajem zapadnjačke kulture čije je pozitivne vrijednosti pokušao ugraditi u svoju obitelj. U ono vrijeme ljudi su filmove smatrali opasnom zabavom, a pogotovo su ih smatrali lošima za djecu jer su smatrali da djeca iz njih nisu mogla naučiti ništa dobro i pozitivno. Isamuo je prezirao takva nazadna razmišljanja i svoju obitelj redovito je vodio u kino. Akira je upravo zaslugom očevih prozapadnjačkih razmišljanja od najranije mladosti bio upoznat sa svijetom filma i filmskom umjetnošću.
U ranoj mladosti najveći utjecaj na Akiru imao je njegov četiri godine stariji brat Heigo koji je radio kao interpretator nijemih filmova u kinima (jap.benshi – pripovjedač). U vrijeme svoje najveće popularnosti Akira je uvijek isticao kako ga je Heigo upoznao sa svijetom filma i kako je upravo zahvaljujući njemu pogledao sve najveće filmove ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća. U osnovnoj školi puno vremena provodio je crtajući i slikajući.
Ohrabren poticajima okoline upisao je studij slikarstva, ali ga je ubrzo napustio pod izgovorom da nije uspio razviti vlastiti stil. Prekretnica njegovog života bio je oglas za pomoćnika redatelja u PCL studiju 1936. godine. Taj studio će se kasnije spojiti s još nekoliko manjih studija i postati poznati Toho studio koji je producirao većinu njegovih filmova.
Početak redateljske karijere
U početku je bio pomoćnik redatelja Kajirua Yamamota koji ga je naučio svim tajnama zanata. Yamamotovu primjedbu da mora napisati puno scenarija ako želi režirati vlastiti film, Kurosawa je shvatio doslovno i počeo mahnito pisati scenarije. Pisao je scenarije za druge, ali i za sebe u namjeri da će ih kasnije snimiti. Kurosawina tehnika pisanja scenarija bila je različita od svih dotadašnjih tehnika. Ostali scenaristi obično bi prvo pokušali zaokružiti priču, a onda ju dopunjavati detaljima. Kurosawa je kretao potpuno drugačije. Započeo bi pisati s prvom scenom i odmah ju je razvijao do najsitnijih detalja. Tek nakon što bi bio zadovoljan s njom, krenuo bi dalje. Ta opsjednutost detaljima učinila ga je jednim od rijetkih redatelja koji je sudjelovao u pisanju scenarija za sve svoje filmove (Ingmar Bergman i Woddy Allen su također poznati po tome).
Zadivljen Kurosawinim talentom, energijom i odlučnošću da postane redatelj, Yamamoto mu je dopuštao da samostalno režira pojedine sekvence filmova na kojima je radio. Zbog nedostatka ljudi, osim pomoćnika redatelja, Kurosawa je obavljao i ostale poslove u procesu nastanka filma. Montirao je filmove, snimao zvuk, postavljao rasvjetu. Sva ta znanja, a posebno montaža, pomogla su mu u kasnijoj redateljskoj karijeri. Sve svoje filmove je samostalno montirao. Bio je pobornik ideje filma kao potpunog autorskog rada i zbog toga je sudjelovao u svim stadijima snimanja filma. Počeo je s pisanjem scenarija, zatim knjige snimanja, režirao je film, ali se ujedno bavio i snimanjem, rasvjetom i kadriranjem, a na kraju je to sve samostalno montirao. Bio je čovjek nevjerojatne energije te je znao nakon cjelodnevnih snimanja otići u laboratorij, razviti film i raditi prve grube rezove na snimljenim sekvencama.
Kao redatelj debitirao je 1943. godine filmom Sanshiro Sugata (Judo Saga). Slijedeća dva filma također su snimljena za vrijeme 2. svjetskog rata i veličali su japansku superiornost u odnosu na druge nacije. Prvi poslijeratni filmovi bili su “Pijani anđel” (eng. Drunken Angel) i “Pas lutalica” (eng. Stray Dog). Glavnu ulogu u “Pijanom anđelu” dao je tada mladom i nepoznatom glumcu Toshiru Mifuneu. Kurosawa je bio poznat kao čovjek koji jako rijetko dijeli komplimente, ali i kad ih je dijelio bilo je to jako suzdržano, ali za Mifunea je imao samo riječi hvale. Za vrijeme snimanja “Pijanog anđela” izjavio je: “Rijetko sam uistinu impresioniran glumcima, ali Mifune me u potpunosti osvojio.“
Rashomon i svjetska slava
Nakon prvih suradnji s Mifuneom koje su prošle prilično zapaženo u Japanu, Kurosawa snima “Rashomon”, film koji će osim velikog domaćeg postići i međunarodni uspjeh. “Rashomon” osvaja Zlatnog lava u Veneciji i počasnog Oskara jer tada još nije bilo kategorije za najbolji strani film. Film “Rashomon” nije bio samo veliki Kurosawin uspjeh nego cjelokupne japanske kinematografije i film koji je otkrio japansku kinematografiju svijetu.
Za potrebe snimanja filma Kurosawa je razvio niz tehnika koje su kasnije postale standardne u procesu snimanja filma. Bio je prvi redatelj na svijetu koji je postavio tračnice u šumu i na njima vozio kameru za vrijeme snimanja šumskih scena. Izmislio je kadar koji počinje snimanjem iza drveta, zatim kamera lagano kreće prema glumcu dok glumac hoda prema njoj i prije nego se susretnu kamera prelazi preko glumčeve osi, zakreće se za 90 stupnjeva i onda ide paralelno s glumcem. To je kasnije postala popularna tehnika u mnogim hollywoodskim filmovima, a drvo u početku kadra su zamijenile zgrade, auti, stupovi, ljudi…
Do Kurosawine ideje, tako nešto se nije snimalo niti u studiju, a vanjske scene su bile većinom statične. Prvi je koristio teleobjektive i tehniku paniranja pri praćenju likova koji trče šumom. Na taj način postigao je veću dinamiku, dojam brzine i bijega. Za potrebe uvodnih scena šetnje kroz šumu, snimao je direktno u sunce i hvatao efekte odbljeska u objektivu što se do tada nije radilo jer se smatralo da će tako jaki izvor svjetla spaliti film. Pomoću velikih zrcala usmjeravao je sunčevu svjetlost na lica glumaca i na taj način hvatao neke izraze lica koje drugačije nije mogao dobiti. Osim tehničkih inovacija razvio je i potpuno novu strukturu izlaganja priče, tzv. rašomonsku strukturu. U središtu priče je silovanje mlade žene i ubojstvo njenog muža ispričano kroz usta 4 svjedoka događaj (drvosječa, svećenik, bandit i silovana žena). Priče su im iznimno različite, mjestimice i kontradiktorne što gledatelju ostavlja prosudbu o stvarnim događajima.
Iako je “Rashomon” dobijao priznanja po svijetu, japanska vlada se nikako nije slagala s idejom da “Rashomon” predstavlja Japan na Venecijanskom festivalu jer je po njima nije predstavljao japansku kinematografiju u cijelosti. Ta kvalifikacija kako je previše zapadnjački orijentiran, a premalo japanski, pratila je Kurosawu cijeli život, a svaki njegov film dočekivan je s nepovjerenjem i unaprijed zalijepljenom etiketom zapadnjački.
Potaknut uspjehom “Rashomona”, Kurosawa lakše dolazi do novca za svoje sljedeće projekte i snima nekoliko istinskih remek-djela u sljedećih nekoliko godina. Prvi je bio film “Živjeti” (Ikiru) s Takashi Shimurom u glavnoj ulozi. Upravo će Takashi Shimura i Toshiro Mifune biti poznati kao Kurosawini ‘kućni’ glumci jer će glumiti u većini njegovih filmova. Radnja filma “Živjeti” vrti se oko birokrata Kanji Watanabea koji pri rutinskom posjetu doktoru otkrije da ima još samo par mjeseci života jer boluje od raka želuca. Potaknut bolešću i osjećajem kako nije ništa postigao odlučuje promijeniti svoj život. Film je tematski podijeljen u dvije cjeline što je također jedna od Kurosawinih karakteristika koju je koristio u nekoliko svojih filmova. U prvom dijelu pratimo zadnje mjesece Watanebovog života i njegove napore pri izgradnji jednog parka, dok u drugom dijelu kroz niz retrospektiva otkrivamo što njegova obitelj i poslovni suradnici misle o njemu. “Živjeti” je portret duboko nezadovoljnog čovjeka kojeg je osobna tragedija potaknula na duboku i istinsku promjenu života.
Nakon “Živjeti” Kurosawa snima “Sedam samuraja”, film kojim je zapadu otkrio žanr samurajskog filma, pandana američkom westernu. Dok ga je “Rashomon” otkrio filmskoj eliti i kritičarima, upravo je “Sedam samuraja” bio njegova ulaznica za širu zapadnjačku publiku. Mnogi veliki redatelji upravo ističu “Sedam samuraja” kao ključan film u njihovom filmskom formiranju. Nakon “Sedam samuraja” snima “Krvavo prijestolje”, koje se smatra jednom od najboljih adaptacija Macbetha, “Skrivenu tvrđavu”, “Tjelohranitelja” (Yojimbo) i “Crvenobradog” koji je doživio veliki financijskih neuspjeh i time označio kraj jedne ere Kurosawina života. Ujedno je to bio i kraj njegove suradnje s Toshiro Mifuneom.
Poslovni i životni krah
Kurosawa je od najranijih početaka imao velikih problema s producentima. Bio je poznat kao veliki perfekcionist, prevelik za njihove financijske konstrukcije. Izluđivao ih je svojim ekscentričnim zahtjevima i načinima snimanja. Znao je po cijele dane s potpuno spremnom ekipom čekati savršeni detalj kojeg je zamislio. “Crvenobradog” je snimao pune dvije godine što je bio jedan od razloga naraslog budžeta, a time i financijskog neuspjeha. Za potrebe jedne scene u filmu “Otmica” (Tengoku to Jigoku, High and Low) srušio je krov na jednoj kući uz prugu jer se nije uklapala u njegovo viđenje pogleda kroz prozor u sceni snimanoj u jurećem vlaku. Od svih njegovih ekscentričnih zahtjeva najpoznatiji je zahtjev za zakretanjem toka jedne manje rječice jer se tako vizualno bolje uklapala u scenu.
Sve to dovelo ga je u situaciju u kojoj nitko nije htio financirati njegove filmove. Pao je u depresiju i 1971. godine pokušao se ubiti. U naletu mentalne dezorijentiranosti tridesetak puta si je žiletom izrezao žile na ručnom zglobu, no pravodobnom liječničkom intervencijom uspio se izvući i potpuno oporaviti. Iz stvaralačke krize izvlače ga njegovi ruski prijatelji dajući mu priliku da režira film “Dersu Uzala” po putopisnim pričama sibirskog istraživača Arsenijeva. “Dersu Uzala” osvaja Oscara za najbolji strani film 1976. godine.
Copolla, Spielberg i Lucas
Iako se vratio iz stvaralačke i životne krize te postigao veliki umjetnički i financijski uspjeh, japanski producenti mu i dalje nisu vjerovali. Za Kurosawine probleme slučajno je saznao F.F. Copolla, te se zajedno sa S. Spielbergom i G. Lucasom uputio u Japan pomoći Kurosawi. Kurosawa im je ispričao da ima scenarij za film, prepričao im je radnju i pokazao crteže iz filma. Kako nije imao novaca za snimanje, iskoristio je svoj talent iz mladosti i cijeli film nacrtao vodenim bojama na nekoliko stotina stranica. Mladi redatelji, kojima je Kurosawa bio veliki uzor u mladosti, iskoristili su svoj utjecaj u tadašnjem Hollywoodu i nagovorili 20th Century Fox da financira film u zamjenu za pravo na međunarodnu distribuciju. Kurosawa je pomoću hollywoodskih novaca zatvorio financijsku konstrukciju i snimio remek-djelo samurajskog filma, “Kagemushu”. Film je ostvario financijski uspjeh i osvojio mnoštvo nagrada od kojih je najveća Zlatna Palma u Cannesu 1980. godine.
Iako je “Kagemusha” imao sve odlike velikog filmskog spektakla, Kurosawa ga je smatrao samo predigrom, ili isprobavanjem kostima kako ju je u šali znao nazivati, za svoj sljedeći veliki film, “Ran”. Spremao ga je više od deset godina, nekoliko puta ga je cijelog skicirao, a zatim u vodenim bojama naslikao kadrove po kojima je mislio snimati.
Za vrijeme snimanja “Kagemushe” isprobao je kostime, nove tehnike snimanja i snimanje masovnih scena na otvorenom. Uz financijsku pomoć Copolle, Spielberga i Lucasa 1985. godine je napokon snimio film. “Ran” je slobodna ekranizacija Kralja Leara. Priča je to o padu Ichimonji klana nakon što se ostarjeli vođa Hidetoro Ichimonji odluči povući i ostaviti vođenje klana trojici sinova. Film je bio nominiram za četiri Oscara od čega je osvojio samo Oscara za kostimografiju. Bio je to njegov zadnji veliki film, a slijedećih deset godina snimio je još samo tri manja, “Snovi”, “Rapsodija u kolovozu” i “Madadayo”.
1990. godine dodijeljen mu je počasni Oscar za cjelokupni doprinos filmskoj umjetnosti. Oscara su mu dodijelili Copolla i Spielberg, redatelji koji su mu svojim utjecajem na hollywoodske producente omogućili da snimi dva filmska remek-djela i tako mu se zahvalili za utjecaj koji je na njih izvršio. Posebnost dodjele je što se održavala 25.ožujka, dva dana nakon Kurosawina rođendana. Njegovi japanski prijatelji javili su se video isječkom u kojem su rezali tortu i pjevali sretan rođendan. Nakon nekoliko stihova, pridružila im se cijela dvorana i uz velike ovacije odala počast jednom od najvećih filmskih umjetnika svih vremena. Akira Kurosawa umro je 6. rujna 1998. godine.
Kurosawin utjecaj na zapadnu kinematografiju
Kao svog velikog uzora i čovjeka od kojeg je najviše naučio, Kurosawa je uvijek isticao Johna Forda. Govorio je kako su Fordovi westerni upravo ono što je on pokušao imitirati u svojim filmovima. Njegova fascinacija Johnom Fordom bila je toliko jaka da se na snimanjima često odijevao upravo onako kako se Ford odijevao na snimanjima svojih filmova. Paradoksalno je to što je Kurosawin uzor bio Amerikanac John Ford, dok je upravo Kurosawa bio uzor nizu američkih filmaša tzv. Novog Hollywooda koji za Forda baš i nisu previše marili. Ono što je naučio od zapadne kinematografije, Kurosawa je usavršio i utjecajem na niz hollywoodskih redatelja ponovno vratio Zapadu. Već je “Rashomon”, kao njegov prvi veliki film kojeg je Zapad vidio, doživio remake u obliku westerna Martina Ritta pod imenom “Outrage” s Paulom Newmanom u glavnoj ulozi.
Njegov sljedeći hit, “Sedam samuraja”, preradio je John Sturges u “Sedmorici veličanstvenih” 1960. godine. Sergio Leone proslavio se filmom “Za šaku dolara” koji je remake Kurosawina “Tjelohranitelja” (Yojimbo).
Zanimljivo je da je Leoneov remake postigao višestruko veći uspjeh od Kurosawina originala te je i danas kudikamo poznatiji. Walter Hill je također snimio remake “Tjelohranitelja” pod imenom “Posljednji preživjeli” s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi i to je ostao njegov posljednji uspješan film. Mladi George Lucas je gledajući “Skrivenu tvrđavu” i dva seljaka koji se tamo nadmeću, dobio ideju za R2-D2-a i C3PO-a, a priču je iskoristio kao podlogu za “Zvjezdane ratove”. U “Zvjezdanim ratovima” se kroz Jedie provlači samurajska ideologija, što je bio Lucasov hommage Kurosawi. Sam Peckinpah je više puta izjavio da bi želio snimati westerne kakve je Kurosawa cijeli život snimao.
Lista redatelja kojima je Kurosawa bio uzor broji stotine imena od kojih su najpoznatiji Roman Polanski, Steven Spielberg, Spike Lee, Martin Scorsese, Sidney Lumet, Bernardo Bertolucci…
Kurosawin doprinos filmskoj umjetnosti vidljiv je u svim granama filma, od pisanja scenarija, režije, tehnika snimanja i montaže, do utjecaja na mnoge mlade redatelje a sam Kurosawa zbog svega što je u svojoj umjetničkoj karijeri učinio slobodno može stati uz Ingmara Bergmana, Federica Fellinija i Johna Forda, ponajveće redatelje u povijesti filmske umjetnosti.
