U travnju 1971., prije više od pola stoljeća, The Doors su svojim šestim studijskim albumom L.A. Woman označili konac karijere, samo što u tom trenutku nisu bili svjesni da je kraj tako blizu. Samo nekoliko mjeseci kasnije, 3. srpnja, Jim Morrison preminuo je u Parizu od ‘zatajenja srca’, ili srčanog udara, ili kako god je glasila službena verzija; neslužbene verzije ovoga ćemo puta ostaviti po strani.
Kao što je poznato, Morrisona nitko nije mogao zaustaviti na ekspresnoj autodestruktivnoj putanji. Živio je brzo i umro mlad, pa je nakon Briana Jonesa, Hendrixa i Janis otputovao ravno u “Klub 27”. U društvo onih koji iz nekog razloga, tragičnom koincidencijom, baš u toj, zlosretnoj dobi napuste svijet. Posljednja je bila Amy Winehouse.
Morrisonova smrt na simboličkoj razini bila je još jedna tragična manifestacija odumirućih ideala šezdesetih. Na onoj ključnoj pak razini, umjetničkoj, Jim je svima pokazao da i generacija mira i ljubavi posjeduje tamnu stranu; da je ljudska priroda satkana od svjetla i (još češće) tame. Netko je jednom napisao da se Morrison doimao kao Edgar Alan Poe koji je uskrsnuo u liku hipija, ali to je samo zgodna dosjetka: Jim nije bio klasični hippie. Nije bio ni klasični roker. Štoviše, njegove ambicije nisu bile toliko povezane s rock and rollom koliko s poezijom i filmskom umjetnošću.
Kad je ipak završio u rocku, kao frontmen jednog od najpopularnijih američkih sastava, ostavio je tako snažan dojam da su nacija i svijet u njemu dobili ne samo karizmatičnog pjevača nego i prvu osobnost koja je u jednakoj mjeri objedinjavala sliku darovitog underground intelektualca i svjetskog mainstream seks-simbola. Jimov kult nakon smrti rastao je i poprimao nove aspekte. Zapravo, slika o Morrisonu kao da je zaživjela vlastitim životom, stvarajući okvire za uobičajeni stereotip drskog ali brzoizgarajućeg rock pobunjenika koji, ne obazirući se na posljedice, strelovitom brzinom hita svojem (ne)spektakularnom kraju.
Ishodišta grupe The Doors sežu u 1964. – godinu kad Jim Morrison upisuje kazališni odsjek kalifornijskog sveučilišta UCLA. Ondje će diplomirati filmsku montažu i upoznati dvije bitne osobnosti popularne kulture 20. stoljeća. Prva je Francis Ford Copola, filmaš koji će petnaestak godina poslije skladbu “The End” uvrstiti u početne sekvence filma Apokalipsa sada. Druga ključna osobnost s fakulteta mnogo je važnija za njegovu karijeru – riječ je o budućem suradniku Rayu Manzareku, klasično obrazovanom orguljašu i prilagodljivom pijanistu s razvijenim interesom za rhythm ‘n’ blues.
Njihovo poznanstvo učvršćuje se novim susretom iduće, 1965., kad se pojavljuju prve ozbiljnije konture Doorsa. Postavu su zaokružili bubnjar John Densmore i gitarist Robbie Krieger; obojica vrsni instrumentalisti, ranije su surađivali u sastavu Psychedelic Rangers.
Ideju za naziv grupe, The Doors, ‘vrata’, Morrison preuzima od engleskog pjesnika Williama Blakea, kojeg je citirao Aldous Huxley u svojim studijima o pokusima s meskalinom The Doors Of Perception. Početno sljedbeništvo Doorsi okupljaju zapaženim nastupima u Los Angelesu, a osobito u klubu Whisky A Go Go koji je već u to vrijeme imao status prestižne pozornice. U ljeto 1966. zapaža ih Jac Holzman, predsjednik diskografske etikete Elektra, pa će Morrison i društvo ubrzo potpisati ugovor za snimanje vrijedan ne osobito impresivnih 5.000 dolara, za tri predviđena albuma.
Suradnja Doorsa s etiketom Elektra Records i njihovim kućnim producentom Paulom Rothchildom protegnut će se gotovo do kraja karijere. Doorsi su u početku funkcionirali kao uzbudljiv, eklektičan sastav koji je brisao granice između psihodelije, rhythm and bluesa, melodioznih balada, te kratkih pop formi. Dakako, njihova estetika i način autorskog razmišljanja nezamislivi su bez apokaliptičnih poetskih vizija vizualno upečatljivog Jima Morrisona.
Nekonvencionalna žanrovska fuzija zaživjela je već na prvom ostvarenju The Doors, koji je potkraj kolovoza 1966. (za manje od tjedan dana, na 4-kanalnoj opremi) snimljen u holivudskom studiju Sunset Sound Recorders.
“Svojim prvijencem Doorsi su se oglasili 1967., iste godine kad su Beatlesi objavili Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, podsjeća kritičar časopisa Rolling Stone. “Oba albuma svojevrsni su kameni-temeljci psihodeličnog pokreta. Također, riječ je o prvim djelima koja su se mogla smatrati albumima u pravom smislu riječi, a ne samo običnom zbirkom pjesama. No dok su Beatlesi istraživali svjetliju i sunčaniju stranu ljudske prirode, prvijenac Doorsa ukazivao je na njezine tamne nijanse.“ Svoja literarna i životna načela Morrison je sažeo u često citiranim riječima: “Uvijek su me privlačile ideje povezane s pobunom protiv autoriteta. Sviđaju mi se ideje nepoštivanja i odbacivanja prihvaćenog sustava. Zanima me sve o pobuni, neredu, kaosu – posebice aktivnosti koje naizgled nemaju nikakva smisla”.
Iako njegove zamisli ostavljaju dojam krajnje radikalnih načela, one su odmah naišle na masovan odjek globalne rock publike. Razlog valja tražiti u fokusiranom i melodičnom muziciranju, u pjesmama koje su unatoč provokativnim temama bile aranžirane razmjerno komunikativno.
Jim je svima pokazao da i generacija mira i ljubavi posjeduje tamnu stranu; da je ljudska priroda satkana od svjetla i (još češće) tame
Pjesme su nosile zajednički potpis svih članova, a među njima našle su se i dvije reinterpretacije. Skladba “Alabama Song” preuzeta je iz opusa Bertolta Brechta i Kurta Veilla. U drugom slučaju radi se o sugestivnom remakeu blues standarda “Back Door Man” jednog od ključnih autora i izvođača poslijeratnog čikaškog bluesa, Willieja Dixona.
Morrison je u mnogo navrata pokušao definirati umjetničke nakane svojeg sastava. U knjizi The Rock and Roll Book of The Dead navodi se i ovo njegovo objašnjenje: “Glazba grupe Doors govori o ludilu koje živi u svima nama. O amoralnosti i (o) snovima. U tome je njezina snaga i njezina ljepota – ljepota koja užasava”.
Govoreći o slobodi (ili, “oslobađanju”) u kontekstu rock glazbe, Bruce Springsteen je jednom prigodom naglasio kako “Elvisova glazba oslobađa tijelo, a Dylanova um”. U slučaju Jima Morrisona i grupe Doors ta se definicija može primijeniti na obje razine: ona je određena tjelesnošću i duhovno je poticajna u isto vrijeme. “Život Jamesa Douglasa Morrisona bio je kratak, ali intenzivan i ispunjen krajnostima,” stoji na početku eseja Darka Glavana koji je pod naslovom “Anđeo slobode” uvršten u knjigu “Divljina – izgubljeni spisi”.
Rođen je 8. prosinca 1943. na Floridi, u dobrostojećoj američkoj obitelj: otac mu je bio profesionalni vojnik, kontraadmiral američke vojske, s kojim je mladi Jim imao mučan i nerazriješen odnos. Očevi naglašeno kruti stavovi prema sinovljenoj nekonvencionalnosti samo su učvrstili Jimovu samoodabranu poziciju marginalca, koju je kasnije pretočio u status rock zvijezde. No ta se transformacija iz potencijalno “urednog” pripadnika srednje klase u subverzivnog rock and roll odmetnika nije mogla dovršiti bez jedne važne okolnosti: mladi je Morrison bio jedan od najnačitanijih rock glazbenika svoje generacije. Moliere, Balzac, Joyce, Rimbaud, Camus, Baudelaire, uz beat pjesnike i opus Jacka Kerouaca, tek su dio Morrisonovih književnih uzora. Njihova je djela, prema svim izvorima, konzumirao mnogo studioznije i u većim količinama od svojih vršnjaka.
U kasnijim će intervjuima, navodi Glavan, pjevač Doorsa često “spominjati i Nietzschea, posebno inzistirajući na razdiobi apolonijskog i dionizijskog principa iz njegove rasprave o rođenju tragedije”.
Tema “The End” središnja je (i najdulja) skladba na prvom albumu Doorsa. Njezina teatralnost, ugođaj i način na koji je strukturirana uvodi nova pravila na tadašnju rock scenu, jednako kao i ono što je tematizirala: skladba koja je izvorno nastala kao posljedica prekida s partnericom Mary Werbelow, prerasla je u dramatičnu meditaciju na temu smrti i seksa, s motivima edipovog kompleksa u svom posljednjem dijelu.
Album The Doors jedan je od najkoherentnijih debija u povijesti popularne glazbe: skladbe kao što su epski razvučena “The End” ili pak koncizna “Break On Through” poigravaju se s različitim formama. S druge strane, “Light My Fire” je napisao Krieger, pokazujući da Morrison nije bio jedini snažan skladatelj u grupi. Dio ranije skladanog neiskorištenog materijala za debi The Doors grupa je uvrstila na drugi – jedva nešto slabiji – album Strange Days, koncipiran po sličnom principu. Morrisonove poetske aspiracije do izražaja su došle u kratkoj temi “Horse Latitudes”. No u cjelini, Strange Days zadržava kreativni dizajn prethodnika: na jednoj strani, niz kraćih brojeva, (“Love Me Two Times”, “People Are Strange”), a na drugoj završna 11-minutna “When The Music’s Over”, svojevrsni ekvivalent epski širokoj “The End.”
“When The Music’s Over” afirmirala se kao neizostavni koncertni standard grupe, i tek je na sceni dobivala puni smisao potvrđujući Morrisonovu tezu da se njihove pjesme mogu slušati kao “radovi u nastajanju” koji tek pred publikom poprimaju smisleni oblik. “Na papiru naznačavam samo kostur”, jednom je pojasnio svoju sklonost improvizaciji. “Tijelo i muskulaturu stvaram tijekom izvedbe na pozornici”.
Morrisonove tekstove, izvedbu i većinu autorskih postupaka valja prije svega shvatiti kao svojevrsne predloške, odnosno scenarije za rock predstavu, a ne kao klasičnu „knjišku“ poeziju. Njihova teatralnost obuhvaćena je grandioznim poetskim djelom “Celebration of The Lizard” (kombinacija poema, glazbe i kazališnih elemenata) koje je bilo predviđeno za treći album Waiting For The Sun. No to nije bilo moguće smjestiti u okvire standardnog albumskog formata, pa je na albumu završio samo fragment “Not To Touch The Earth”. Preostali dio inače potcijenjenog Waiting For The Sun opet je predstavio snažnu autorsku ekipu; ne samo da su pjesme redom bile vrlo dobre, nego su pokazale i novi eklekticizam – dovoljno je poslušati flamenco gitaru Robbieja Kriegera u temi “Spanish Caravan”.
“Glazba grupe Doors govori o ludilu koje živi u svima nama. O amoralnosti i (o) snovima. U tome je njezina snaga i njezina ljepota – ljepota koja užasava” – JIM MORRISON
Kako priča teče dalje? Osrednji album The Soft Parade (1969) unatoč izvrsnoj naslovnoj temi odstupa od dotadašnjih žanrovskih okvira i uvodi gudače i puhače, dok su posljednja dva studijska rada s Morrisonom u postavi, Morrison Hotel (1970) i L.A.Woman (1971) povratak bluesu, te čišćim hard-rock i baladnim formama.
Obje ploče su izvrsne, nudeći, u samom finišu karijere, sintezu kontrolirane energije, fine melodioznosti i Morrisonovih sve zrelijih pjevačkih dosega.
U Morrisonovu privatnom životu, nažalost, nije bilo mnogo kontrole. U današnjem “cancel culture” vremenu, Jimbo bi, da je živ i aktivan, imao mnogo problema. Njegovi siloviti, alkoholizirani ispadi, način na koji se odnosio prema ženama i općenito, neobuzdanost egocentričnog “rock-boga” teško bi mogli proći kao odraz rokerske “otkačenosti”.
The Doors su, poput mnogih imena s kraja 60-ih, refleks živopisne slike čudnog vremena sazdanog od sirovog nasilja s jedne, te “mira & ljubavi” s druge strane. No, valja odvojiti umjetnika od umjetnosti; Morrison i Doorsi nikada nisu pretendirali za najpristojnije momke godine ili desetljeća, iako su, po svemu sudeći, ostatak benda činili posve pristojni i po mnogočemu razumni ljudi. Ili barem primjetno “razumniji” od svojeg frontmena.
Ono što je divlji, neobuzdani, ekscesni i posve nepotrebno agresivni Morrison dao svjetskoj popularnoj glazbi i danas, pola stoljeća poslije, odjekuje jednakim intenzitetom.