Suprotno PR objavama koje su dostizale do hrvatske publike, Cade Yeager (kojeg pristojno glumi Mark Wahlberg) nije auto-mehaničar nego amater-izumitelj koji susjedima popravlja elektroniku u zamjenu za plaćanje računa. Samohrani je otac kćeri (Nicola Peltz) koja bi trebala upisati na fakultet i koja ima dečka (Jack Reynor), vozača ekstremnih auto-trka.
Piše: Mladen Šagovac
U jednom trenu s dečkom Australcem razgovara preko Skypea, u drugom je taj isti dečko svojom Red Bull oktanskom-jurilicom spašava iz ralja nemilosrdnih vladinih tajnih agenata koji pokušavaju otkriti gdje je Optimus Prime kojeg je njen otac pronašao u starom propalom kinu. Usput, premda je još uvijek maloljetna ona je tom istom dečku kopilot u ekstremnim auto-utrkama.
Zvuči pomalo kaotično, ali taj prvi dio filma redatelj Michael Bay je još koliko toliko smisleno sročio. Naime, radnja filma “Transformeri: Doba izumiranja” odvija se četiri godine nakon općeg kaosa u Bostonu a koji smo gledali u prošlom filmu. U međuvremenu se politička klima promijenila i Autobotovi više nisu dobrodošli zaštitnici civilizacije, već ih vladin odred nazvan “Pogrebni vjetar” lovi diljem države i reciklira za potrebe mega-korporacije kojoj je na čelu lucidni inovator Joshua Joyce (solidni Stanely Tucci). On je provalio kako da transformiranje transformera učini još transformastičnijim i tu svoju inovaciju je nazvao – Transformij. Pored njih tu je još Lockdown, zlokobni transformer iz svemira kojem je cilj uloviti Optimusa kako bi ga kao kakav trofejni ulov vratio mitskim stvoriteljima. Još je jedna dobra stvar kod ovog Bayovog filma koju svakako treba priznati kao kvalitetu. Svatko ima neku svoju računicu. Čelni čovjek “Pogrebnog vjetra“ Harold Attinger (glumi ga Kesley Grammer) želi ući u partnerstvo s Joyceom koji pak želi svijet preplaviti svojim inovacijama i namlatiti brutalne novce na novim vrstama naoružanja. U sjeni svih njih, odnosno iza svih njih je Decepticon koji pak dirigira iz svoje notne kajdanke i čeka pravi trenutak da uleti na scenu. Prije nego minira kompletan film nepotrebnom minutažom, Michael Bay publiku upoznaje i s još nekoliko novih i solidno osmišljenih Transformera.
Pojam maštovitosti kao pretpostavku nameće nešto nedokučivo, a ne nešto – glupo. I tu je sad problem. Kako napisati recenziju koja bi mogla zadovoljiti publiku kojoj je takva, hajmo to pristojno reći, jednostavna premisa dovoljna da se zabavi? Istovremeno je potrebno udovoljiti uredniku ali i svima dati do znanja da jednostavno nemaš želudac za punih sat vremena unakrsnog ubijanja do istrebljenja.
Igračke Transformeri namijenjene su za mlađe uzraste, za djecu. Njima je svijet lako dijeliti na isključiv i pojednostavljen način, na dobre i zle. S druge strane i mi odrasli se često tako postavimo. Zar ne? Ipak, zar baš rat do istrebljenja jedne ili druge frakcije? Čini se da Michael Bay poznaje ljudsku narav više od bilo kojeg antičkog filozofa koji si je umislio da se stvari mogu rješavati demokratskim putem i dogovorom. Bay prodaje upravo ono što ljudi traže. Što se Michaelu Bayu snilo, to mu se i htilo. A što mu se htilo to je i snimio. Nepregledne minute “kefanja” na milost i nemilost. I čini se da je upravo to ono što današnja publika želi gledati. Dobro “nabrijane” eksplozije glomaznih strojeva kojima je jedini cilj neka vrst uništenja. Ili uništiti ove koji žele uništavati, ili uništiti ove koji ne žele uništavanje ali uništavaju sve na putu uništenja ovih koji žele uništavati. Između ne postoji. Odnosno postoji, neki viši tvorci koji su iznad tog ljudskog poimanja dobra i zla a koji s visoka gledaju na tu “djetinju” borbu Decepticona i Autobotova. Bizarno je pritom da je Bay i njih u osnovi prikazao negativce, skoro u istom kontekstu kao i (za naš, ljudski, pojam zle) Decepticone.
Sva sreća pa više ne moramo gledati Shiau LeBoufa. Nije da Walhberg ima išta bolji izraz lica, ali mu barem humoristične epizode, ili bolje rečeno, eskapade pretjeranog očinskog patroniziranja pristaju. Da nije predug i preglomazan, ovo bi bez daljnjega bio najbolji film o Transformerima do sad. Posljednjih sat vremena filma je nemilosrdno istrebljenje popraćeno opakim vatrometom eksplozija u kojima stradavaju kompletni dijelovi Hong Konga. I ovo je interesantan element filma. S jedne strane Michael Bay nemilosrdno reklamira razne robne brandove, dok se istovremeno tim istim korporacijama izruguje što svoje proizvodne pogone mahom imaju nigdje drugdje doli u Kini gdje nastaju te “jeftine kopije”. Vjerojatno se i limenke za Red Bull-a proizvode u Kini s obzirom na to da su upravo Kinezi najveći proizvođači reciklažnih ambalaža.
Bilo bi suludo od Michaela Baya očekivati išta više sem filma namijenjenog isključivo dvjema stvarima – zaradi i zabavi. Ne interesiraju ga ikakvi umjetnički tantijemi, samo profit. I tu mu se mora priznati da je bezočno uspješan. Osam filmova je u svijetu koji su temeljeni na igračkama, otprilike 22 koji su bazirani na animiranim filmovima. Transformeri spadaju u obje kategorije i kraljuju obadvijema. Sva tri prethodna filma u samom su vrhu zarade spomenutih filmskih kategorija. Kao bonus na ovaj film kojem je dio radnje smješten u Kini dodajmo i to da je Bayov film “Transformeri: Tamna strana mjeseca” jedan od dva filma sa Zapada koji su na tom tržištu zaradila preko milijardu Juana. Prvi je “Avatar” Jamesa Camerona. Michael Bay može i zna publici pružiti puno više i puno kompleksnije. Pokazao je to filmovima kao što je fascinantni SF “Otok/The Island” ili triler “Hrid/The Rock” s Nicolasom Cageom i Seanom Conneryjem u glavnim ulogama. No, takvi filmovi ne donose stanovitu zaradu. Zapravo je “Otok” s Ewanom McGregorom i Scarlett Johansson te 2005. godine umalo flopirao donijevši tek 40 milijuna profita u odnosu na uloženi novac. Baya interesira zarada i čista zabava te mu tu valja priznati da itekako dobro zna što radi. Svi koji traže zabavu temeljenu na igračkama na djecu kako bi i sami na trenutak postali djeca, svakako će u ovome filmu uživati. Bez obzira na glomaznih 2 sata i 45 minuta trajanja.
Upravo dok je nastajao ovaj tekst, Transformeri u kinima čine ono čemu su namijenjeni – zarađuju. Samo u prvom danu prikazivanja, očajnim kritikama unatoč, četvrti Transformeri zaradili su 121 milijun dolara što je već više od pola uloženog budžeta koji iznosi 210 milijuna. Ukoliko “Transformeri: Doba izumiranja” stvarno zaradi preko milijardu dolara kako je najavio ovaj poduzetni (i plodonosni) redatelj i producent, peti film franšize neće ostati samo tlapnja. Čini se da smo ipak još podosta daleko od izumiranja ove vrste.
