Logička zamisao koja je Georga Millera vodila u stvaranju prva tri filma Pobješnjeli Max, snimljena još u prošlom stoljeću, nastavkom “Divlja cesta” savršeno je zaokružena. Prvi film Miller je snimio inspiriran naftnom krizom 1973. godine koja je i u našim krajevima ostavila par-nepar trag i mnoge nagnala da pokušaju zamisliti svijet u kojem je nafta luksuz.
Spektakularan povratak Millerovog cestovnog ratnika
Miller je uvidio da se vozači ne žele odreći civilizacijske povlastice upravljanja motornim vozilima i pokušao ekranizacijom predočiti svoj doživljaj te strasti. Njegova ideja možda i ne bi upala u svjetski fokus da u vrijeme snimanja filma koji će proslaviti Mela Gibsona nije izbila i druga naftna kriza. Ono što je učinio s naredna dva filma samo je prirodni slijed zamišljene priče u kojoj svijet prvo zapada u globalnu katastrofu izazvanu ratom za crno zlato, da bi kasnije to isto “zlato” postalo fiksacija cestovnih bandi.
Piše: Mladen Šagovac
U čemu nalazi uporište? U vremenu. Kretanje. U razorenom svijetu brže kretanje, prema Millerovoj priči, predstavlja evolucijsku prednost predatorima kao što je Lord Humungus. Premda je treći film “Thunderdome” zbog ulickanog holivudskog izgleda izazvao najviše nezadovoljstva među kritičarima, pa i obožavateljima, posrijedi je savršeni nastavak na početnu misao. Ponovit ću već ranije napisano u 92. broju magazina Hifi Media. “Thunderdome” kroz dvije paralelne naracijske linije prikazuje mogućnosti postapokaiptičnog razvoja civilizacije, ako bismo to tako mogli nazvati. S jedne strane nalazi se organizirani grad s političko-ekonomskim podjelama, dok s druge strane Miller prikazuje iskonski plemensko društvo nastalo iz djece koja su potomci preživjelih putnika aviona koji je vjerojatno pao usred globalnog rata. To je ono na što se Miller nadovezuje u “Divljoj cesti”. Postapokaliptičke civilizacijske mogućnosti ljudske vrste.
Da. “Divlja cesta” je od početka do kraja napucana gotovo neprekidnom akcijom, ubijanjem, jurnjavom i razaranjem. Ta nije li takva cijela ljudska povijest? Konstantna jurnjava za nekim ciljem ili pak konstantno bježanje od nekakve opasnosti? U svoj toj sili oktanskog i fizičkog nasilja postapokaliptičnih jurilica, Miller uspijeva filozofski ispoljiti i ogoliti samu srž ljudske vrste. Nečija konstantna potreba za dominacijom i konstantan poriv za bijegom u slobodu izvan te dominacije. Osim iskonskih ljudskih poriva u fokusu “Divlje ceste” više nije samo nafta, sad su luksuz postali voda i zdravo genetsko naslijeđe.
Uvod je kratak tek toliko da objasni Maxa i duhove koji ga progone, da bi ga ubrzo počela progoniti plemenska skupina ratničkih dječaka. Odmah na početku filma Max skonča zarobljen kao “vreća krvi”, univerzalni donor krvi za mlade ratnike Immortana Joea. Ljudska vrsta kao nikad postala je podložna raku, raznim oblicima karcinoma, a izgleda da je jedan od načina produžetka života izmjena krvi. Redatelj ne daje previše prostora za upoznavanje Citadele u kojoj je Max zarobljen. S nekoliko kadrova i jednu scenu daje nam uvid u hierarhiju i stanovnike kojima manipulira Immortan Joe. Njegova vladavina zasnovana je na golemom izvoru vode koju doslovno u kapima pušta okupljenoj masi. Njegovi ratnički dječaci izmanipulirana su mlađarija ispranih mozgova koja sanjari o ratničkoj smrti nakon koje ih čeka odlazak u Valhallu. Nakon kratkog Immortanovog obraćanja “naciji”, šalje svoju imperatoricu Furiosu u susjedne klanovske nastambe u kojima se proizvode meci i pumpa nafta. Furiosa pak ima svoju vlastitu agendu, a upravo će se to pokazati kao Maxova šansa za bijeg iz ovog ludila.
Miller se u savršenoj mjeri oslanja na slobodnu maštu publike, prikazujući joj o ovom surovom svijetu taman onoliko koliko je potrebno da sami shvate sistem iza kulisa kao i priču u pozadini. Svoju redateljsku paljbu koncentrirao je na tempiranje priče, kaskaderske akcije, nove kreacije postapokaliptičkih vozila, kameru i montažu.
Kakav je Tom Hardy kao Max Rockatansky? On je ustvari samo lik koji želi preživjeti. Lik u koji su uprte oči i uši ove priče i publike je imperatorica Furiosa, Charlize Theron koja opetovano zlorabi svoje majstorski razrađeno manipuliranje emocijama kako bi zavela publiku. Lik Maxa Rockatanskog u ovoj je kao i u prethodnoj priči samo lutalica koji svjedoči jednom trenutku izvjesne skupine ljudi u pustinjskoj zabiti onkraj nuklearnog rata.
Povratnik u koži negativca je glumac Hugh Keays-Byrne. U prvom filmu glumio je šizofrenog Toecuttera, ovdje njegova upečatljivost utjelovljuje Immortana Joea koji je stvarno pojavna nakarada. Osim vladavine klanom, područjem i resursima njegova glavna preokupacija je dobiti potpuno zdravo dijete a za to mu služi nekolicina lijepih djevojaka. Njegov cilj je stvoriti nasljednika koji neće imati mutacijskih malformacija. Njih troje su središte priče, no u filmu se u solidnoj mjeri pojavljuju i Nicholas Hoult (onaj dječak iz filma “Sve zbog jednog dječaka” i zombie iz “Topla tijela”) te Zoe Kravitz (kćer znatno poznatijeg tate glazbenika).
Film Divlja cesta ima filozofsku dubinu kakvu tipični holivudski producentski i scenaristički mozak nikad neće uspjeti dokučiti taman da Gotham City i Metropolis, New York razore u još 50 narednih filmova. Millerova postapokaliptična civilizacija je evoulirala. U Maxovom umirućem svijetu primarni luksuz više nije nafta koliko je sad to genetski zdravo potomstvo. Miller stilski ne odstupa od svog prethodnog rada i tu čini uslugu sebi i obožavateljima.
“Pobješnjeli Max: Divlja cesta” je film koji se poput rukavice uklapa na ranije snimljena djela ovog australskog ekscentrika. Bilo bi pretenciozno reći da nema svojih slabih strana, no sve one ostaju u sjeni imperatorice facijalnih emocija Charlize Theron, radijacijom groteskno pojedene pojave Immortana Joea i nepregledne žive akcije kojom je gledatelj praktički zasut od samog početka do kraja filma. Okrutna priča o jednom okrutnom svijetu čiju će bešćutnost na trenutak pregaziti poriv vječnog lutalice Maxa za preživljavanjem i težnja Furiose za nekim ljepšim svijetom koji bi mogla zvati dom. Uživajte u filmu. Mi jesmo. I opet ćemo.
