Pojedinac postaje kritičar kad ne može postati umjetnikom, kao što se postaje doušnikom kada niste kadri postati vojnik – provokativno je meksički redatelj Inarritu, u svom remek-djelu “Birdman”, citirajući Flauberta, bacio rukavicu svim oblicima kritičara umjetnosti, one filmske uključujući. I ne može ga se zbog toga suditi.
Nazovi M(arka) radi kritike
Piše: Mladen Šagovac
Filmska kritika, kao i sve ostalo vezano uz umjetnost, ulaskom u digitalnu eru pretvorila se u šumu raznolikog raslinja. Ono što bi se najviše moglo zamjeriti sve brojnijim suvremenim (digitalnim) filmskim kritičarima je šturost u analizi filmskih djela dok istovremeno svoje kartice “troše” na rječnički kič, pa stoga ni ne čudi Inarrituova (očita) frustracija kritičarima. Filmskom kritičaru, pored strukovne analize, recenziranja djela, cilj bi trebao biti približavanje pojedinog autorskog rada široj publici, gledatelju otkriti pojedinosti, skrivene elemente autorske poruke kako bi mogao više uživati u nekom filmu.
U tom smislu, Marko Njegić definicija je pojma “filmski kritičar”. Svoj, praktički, kultni status stekao je pišući čitatelju (i gledatelju) razumljivim rječnikom, pri čemu ne bježi od referencijalnih analiza filmskih djela kakve su više karakteristične za akademske recenzije, pa publika kroz njegove tekstove lakše pronalazi onaj “sitni autorski vez” u filmovima, a što, pak, neminovno rezultira i većim užitkom gledanja. Ono što ga posebno izdvaja u današnjoj masi filmskih kritičara nastojanje je da se igra formulacijama rečenica. Kako je film igra pretvaranja ili, pak, izvjesnog načina (dokumentarci) prepričavanja, Njegić čitatelje ne utapa u prevelikoj ozbiljnosti, već vješto “režira” recenzije kako bi istovremeno zabavio i podučio. I dok su zabavni naslovi i formulacije rečenica onaj gornji sloj njegovih recenzija, edukativni dio se, baš kako to dolikuje filmskoj umjetnosti, provlači podtekstualno, nerijetko upravo kroz spomenute formulacije. Znači, Njegićev radni opus se ni na koji način ne uklapa u Flaubertovo generaliziranje, već je produkt nepatvorene ljubavi prema sedmoj umjetnosti.
“‘The Man From U.N.C.L.E.’ se ponaša kao ‘Bond movie’ dospio ‘vintage’ vremeplovom iz šezdesetih, recimo ‘goldfingerovski’ pozlaćeni ‘Samo dvaput se živi’. Ženskaroški špijun, fatalne žene, seksualne aluzije, međunarodna zločinačka organizacija, globtroterska akcija, spašavanje svijeta od bojevih glava… Sve je tu u funkciji atraktivnog filmskog eskapizma, ugodnog oku i uhu (šifra: Nina Simone na soundtracku).” – Ovako je ljetos opisao film Guya Ritchieja koji se kod nas prikazivao pod naslovom “Šifra U.N.C.L.E.”.
I dok bi mnogi među nama (laicima i profesionalcima) grintavo sve navedeno isticali kao potencijalne nedostatke ili, pak, preveliku količinu izražajnog utjecaja, Njegić u konkretnom filmu vidi prednosti i predah od suvremenih “new tech” špijunskih akcijskih filmova nafilanim mogućim i nemogućim gadgetima.
Veljko Krulčić, nakladnik knjige FILMoteka i Marko Njegić
Ovo je ujedno i višeslojni odgovor na pitanje zašto se knjiga “FILMoteka” savršeno uklapa uz neki novi blistavi 3D sustav za kućnu zabavu. Osim što je vrijedni i opipljiv (papirnati) dokument vremena, sama od sebe se nudi kao playlista, šalabahter kojim ćete si olakšati odabir naslova u današnjim “automatiziranim”, da ne kažemo “bezdušnim”, Smart TV i IPTV videotekama bez videotekara koji će vam iznijeti svoje filmofilsko mišljenje zašto biste neki film mogli (ili morali) pogledati i time olakšati odabir. Papirnati gadget u vremenu videa bez onih šarenih opipljivih kutija na čijim poleđinama smo zadivljeno čitali bombastične citate filmskih kritičara. Čak i ako ste neke od filmova iz Njegićeve “FILMoteke” već pogledali, nakon što je pročitate, velika je vjerojatnost da ćete ih ubuduće gledati drugim očima.
“FILMoteka” nije isključivo retrospektiva autorskog osvrta na suvremenu svjetsku kinematografiju. Tu ćete, između ostaloga, pronaći elegantno posložen argumentacijski materijal o hrvatskoj kinematografiji, posebno poglavlje u kojem su elaborirani filmski trendovi i fenomeni poput specijalnih efekata. A kad već govorimo o trendovima, ni tu Njegićeva “FILMoteka” ne zaostaje za modernim vremenima jer donosi i Top liste, a ona vjerojatno mnogima najinteresantnija mogla bi biti i iznenađenje. Riječ je o najboljim suvremenim hrvatskim filmskim ostvarenjima od 2001. do 2013. i Njegić ih predstavlja kao Post Scriptum, čime dodatno potvrđuje otvorenu ljubav prema domaćoj kinematografiji s kojom i započinje “FILMoteku”. Iznenađenje jer stranice “FILMoteke” Marka Njegića posvećene hrvatskom filmu podsjećaju da to nije tek nekolicina filmova te da bi se posjedovanjem ove knjige mogli nemalo iznenaditi i podsjetiti količinom “Nacionalnog blaga”.
Film critic from S.P.L.I.T.
Riječ je o kritičaru kojem suvremenici rado i iskreno tepaju kao najaktivnijem i najpoznatijem u mlađoj generaciji i trenutno je jedini hrvatski filmski kritičar koji ima zasebnu kolumnu u dnevnoj tiskovini. Marko Njegić kao rođeni Splićanin ostao je vjeran geografskom domicilu te već više od jednog desetljeća neprekidno piše za “Slobodnu Dalmaciju” za koju prati filmske festivale, domaće (Zagreb, Pula…) i strane (Cannes, Venecija), piše osvrte, temate, eseje i intervjue na polju sedme umjetnosti, ima i svoje stalne rubrike “CineMark” i “Videodrom”, a svojedobno je bio i spiritus movens časopisa “Hollywood”. U strukovnom smislu član je Društva hrvatskih filmskih kritičara te svjetske krovne udruge kritičara FIPRESCI, no za sebe će gotovo skromno uvijek istaći da je prvo filmofil pa tek potom filmski kritičar, a što je, pak, tvrdnja koju podupire njegov pitak i zabavan stil pisanja.
Veljko Krulčić, Daniel Rafaelić, Marko Njegić i Nenad Polimac za vrijeme predstavljanja knjige FILMoteka na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu
Zagrebačko predstavljanje knjige “FILMoteka” Marka Njegića poklopilo se s netom završenim Zagreb Film Festivalom, a pretvorilo se u mini-panel raspravu o filmskoj kritici. Ovo ga je posebno oduševilo, a to nam je i priznao u razgovoru nakon predstavljanja knjige u dvorani “Muller” kina “Europa”.
Slažete li se da općenito unutar festivalskih strukovnih sadržaja nedostaje tematiziranje filmske kritike kao iskonski komplementarnog filmskog sadržaja?
Da, zato mi je i drago da se promocija knjige dogodila opet u sklopu filmskog festivala, kako bi se dubinski fokus skrenuo malo i na kritičare, a ne samo filmaše, redatelje i glumce, jer mi djelujemo iz drugog plana i rijetko izbijemo u prvi.
Vaš stil pisanja nerijetko prati stil kojim je snimljen film, dok se redatelji igraju scenama i prizorima u njima, vi se volite igrati rečeničnim formulacijama, asocijacijama, što se često osjeti već na prvu u naslovima vaših recenzija.
Volim se igrati riječima, rečeničnim formulacijama i asocijacijama. Time zadovoljavam svoju potrebu za kreativnošću, a i čitateljima je, mislim, zanimljivije. Jer, kao što je kolega Nenad Polimac primijetio tijekom predstavljanja knjige, danas se živi ubrzanim tempom života i malo tko ima vremena za detaljno čitanje filmskih tekstova, osim pravih filmofila dakako. No, ako ljudi primijete nekakav štosniji naslov, možda će se odvažiti i da pročitaju tekst ispod tog naslova, odu u kino i zavole film.
Spomenom ovog specifičnog i razigranog stila pisanja dolazimo do neizbježnog pitanja, svaki filmaš ima nekog svog kreacijskog idola pa je za pretpostaviti i da svaki filmski kritičar ima nekog tko je na njega inspirirao. Koji je vaš?
Nenad Polimac i Živorad Tomić – prve sam ih počeo pratiti još u srednjoj školi i zahvaljujući njima sam se za film zakačio još više. Odnosno, čitanje njihovih tekstova bio je jedan od kamena temeljaca da se jednog dana i sam odlučim baviti ovim poslom. S obzirom na to, nema većeg užitka od toga da čovjek kojem sam se divio, dakle Polimac, napiše jedan ovako predivan predgovor moje knjige. “Pročitao” me je bolje nego što bih to ja uradio.
Daniel Rafaelić je na promociji istaknuo kako je film vremenski potrošan materijal, odnosno da s istekom vremena nemaju svi jednaku vrijednost kakvu su imali kad su izašli pred publiku. Uz pretpostavku da retrogradno čitate svoje tekstove i analizirate, osjetite li ponekad potrebu revidirati recenziju nekog filma?
Za neke bih čak i našao potrebu za revidiranjem, ali srećom ti su u manjini pa se ne moram igrati Georgea Lucasa (smijeh). Kad sam detaljno radio pripremu za knjigu (među nama rečeno, žao mi je što mnogi odlični napisi nisu stali unutra, no i ovako već ima gotovo 400 stranica), ugodno sam se iznenadio da mnogi tekstovi stvarno dobro stare. Baš sam ponosan i čak sam se u nekoliko trenutaka zapitao bi li ja neke od njih, baš neke specifične recenzije, danas bio u stanju ponoviti na taj način.
Filmske enciklopedije sve su rjeđe na izdavačkom tržištu a s obzirom na to da si sad s “FILMotekom” postao autor, recimo to tako, “laganog enciklopedijskog štiva” koje je jako zgodno kao playlista za gledanje filmova, možemo li u skoroj ili daljnjoj budućnosti očekivati neki širi enciklopedijski materijal?
To sam već priznao u intervjuu za svoju matičnu medijsku kuću. Jednog dana bih stvarno volio napisati knjigu o akcijskom filmu. Ne bi to nužno bila enciklopedija, nego baš knjiga u kojoj bi bilo riječi o povijesti, utjecajima, herojima, fenomenima. Znači, nešto u stilu “FILMoteke” samo, ono kako se to kaže, na kvadrat. Zamišljam to otprilike kao da se svi moji akcijski tekstovi, napisani i novi, pretvore u jedno specijalizirano i opsežno štivo.
S kojim filmom bi ste počeli?
Uuuuuu! Malo ste me zatekli, odlično pitanje. Ali, ako bih išao nekom kronologijom, među prvima bi se našli “Sjever-sjeverozapad” (A. Hitchcock), kao po meni pionirski akcijsko-trilerski film, te “Divlja horda” (S. Peckinpah) koja je napravila veliki korak naprijed prema tzv. akcijskoj režiji kakvu danas znamo, s hrpom “slow-motiona” i sl.
Konkretno u “FILMoteci”, koji film i recenzija su vama najbliskiji kao filmskom kritičaru?
Smatram da filmski kritičar mora biti blizak svojim tekstovima i da, barem ispod njihove površine, mora otkriti dio svoje osobnosti. To se u knjizi može, recimo, opaziti u tekstovima o obožavanim mi filmovima “Annie Hall” i “Adelin život”. Volim i metafilmsku prirodu film(ov)a s kojom sam, primjerice, završio recenziju “Posljednjeg cirkusa” (Álex de la Iglesia), gdje lik naoružan strojnicom uleti u kino, nakon čega mu gledatelji govore “makni se”, jer FILM mora ići dalje neovisno o tome što se događa ispred ekrana, u stvarnosti.
Koliko se vaše pisanje izmijenilo od izlaska “Filmoteke” do danas?
Kolega Janko Heidl je odlično primijetio u svom osvrtu na “FILMoteku” za “Hrvatski filmski ljetopis” (pohvalan na tragu Polimčevog predgovora) da moj stil pisanja ovisi o onome što gledam. Znači, od filma do filma se neprekidno nadograđujem i oni (filmovi) me nadopunjavaju, odnosno oni bolji me pale, dok me slabiji gase. Moja filmska kritika ovisi o filmovima, o onome što vidim na ekranu i kako to utječe na mene kao kritičara, čovjeka, osobu, gledatelja, filmofila, te koliko me uspijevaju pozitivno iznenaditi i donijeti kinematografiji i meni nešto novo kao “Ona” ili “Saulov sin”. Recenziju filma “Her” sam završio mišlju da taman kad pomisliš da je “Adelin život” rekao baš sve što se može reći o ljubavi pojavi se “Ona”. Nešto bi slično mogao napisati i za “Son Of Saul” – taman kad pomisliš da si sve vidio kad je u pitanju ratna drama o holokaustu rodi se “Saulov sin”.
Kao filmskom kritičaru, ako izostavimo Cannes prema kojem evidentno gajite nepatvorenu ljubav kao vrhuncu filmskih zbivanja u godini, koji vam je najdraži filmski festival?
Koristim Kviska i odabirem Festival mediteranskog filma Split i Zagreb Film Festival. ZFF mi je također jako, jako drag, pratim ga od samih početaka, a posljednjih pet godina intenzivno. Mogu dodati da je od hrvatskih festivala možda i najbliži mom filmskom ukusu.
Knjigu “FILMoteka” Marka Njegića, u nakladi Vedis d.o.o., moguće je kupiti na internetskoj trgovini www.superknjizara.hr
Cijena: 150,00 kn
ISBN: 978-953-7679-40-8
Broj stranica: 375
Uvez: tvrdi
Godina izdanja: 2014
Izdavač: VEDIS d.o.o., Zagreb
