U sklopu jesenske sezone Jazz.hr, 4. prosinca u Maloj dvorani Lisinski nastupa poljski jazz glazbenik Wlodzimierz Nahorny sa svojim triom.
Saksofonist, flautist, pijanist, skladatelj, aranžer i vođa sastava Włodzimierz Nahorny jedan je od najoriginalnijih i najsvestranijih poljskih jazz umjetnika.
Završio je klarinet u Višoj državnoj muzičkoj školi u Sopotu. Prvi nastup imao je 1959. sa svojim kvartetom Little Four. Godine 1964. osvojio je nagradu na festivalu Jazz na Odri. Iduće godine započeo je suradnju sa sastavom Andrzeja Trzaskowskog. Godine 1967. sudjelovao je na Jazz festivalu u Beču gdje je kao solist osvojio prvu nagradu te medalju koju mu je osobno uručio Duke Ellington. Uskoro je počeo nastupati s Andrzejom Kurylewiczem i Wandom Warskom. Nije se libio surađivati s estradnim i rock glazbenicima.
Pjesme Nahornog “Jej portret” (“Njezin portret”) i “Tango z różą w zębach” (“Tango s ružom u ustima”) osvojile su prve nagrade na festivalima u mjestu Opole 1972. i 1973. Od 1969. nastupao je i snimao albume s grupom Breakout. Skladao je glazbu za filmove i predstave.
Godine 1995. utemeljio je trio, a nakon toga kvintet i sekstet s kojima je snimio niz albuma među kojima se nalaze obrade skladbi Szymanowskog, Chopina i Karłowicza.
Koncert je organizirao Jazz klub Zagreb HDS-a uz pomoć Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu.
Kao uvod u sami koncert, prenosimo kratki razgovor našeg jazz kritičara Davora Hrvoja s glazbenikom (izvor: Novi list, 29. Studeni 2015.):
Glazba treba pružati radost i izvođačima i slušateljima
Jedan od najoriginalnijih i najsvestranijih poljskih jazz umjetnika, pijanist, saksofonist, flautist, skladatelj, aranžer i vođa sastava Wlodzimierz Nahorny će 4. prosinca nastupiti u Maloj dvorani Lisinski u sklupu sezone Jazz.hr. koju organizira Jazz klub Zagreb HDS-a. Nahorny je poznat kao klasičar i jazzist, te plodan autor. Osim za jazz sastave, skladao je djela za film i kazalište. Godine 1967. sudjelovao je na Jazz festivalu u Beču gdje je kao solist osvojio prvu nagradu te medalju koju mu je osobno uručio Duke Ellington. Na svojem novom CD-u “Hope” predstavlja se kao pijanist i skladatelj još jednom dokazavši da je jedan od od najvažnijih poljskih jazz glazbenika koji je ostvario vlastiti stil i zvuk. Album donosi sedam njegovih skladbi nadahnutih poljskom tradicijom, književnošću, Jeruzalemom, Chopinom i kazalištem. Snimio ga je sa svojim triom u kojem uz njega sviraju ugledni poljski jazz glazbenici s kojima će nastupiti na zagrebačkom koncertu: kontrabasist Mariusz Bogdanowicz i bubnjar Piotr Biskupski.
– Svi članovi mojeg trija ujedno su jazz pedagozi s fakultetskom diplomom koji predaju na različitim fakultetima u Poljskoj. Činjenicu da me ritam sekcija: Bogdanowicz i Biskupski, prati već dvadeset godina u neizmijenjenom sastavu smatram svojim najvećim umjetničkim i životnim uspjehom. Sviramo glazbu koja je ekspresivna i osobna – sudar free jazza i romantičnih balada. Sve je to sadržano u mojim skladbama i obradama poljske narodne glazbe te poljskih klasika kao što je Frédéric Chopin.
Plemeniti osjećaji
Kako vas nadahnjuje poljska glazbena tradicija?
– Rodio sam se, školovao i živim u Poljskoj, studirao sam klasičnu glazbu, tako da sam cijelo vrijeme okružen europskom glazbom i tradicijom. To ne može ne utjecati na to kako živim, sviram i pišem glazbu. Bliske veze s klasičnom glazbom puno su mi pomogle u pisanju i snimanju obrada djela najvećih poljskih klasika. Snimio sam pet ploča iz serije “Fantazja Polska”, s glazbom Chopina, Karola Szymanowskog, Mieczysława Karłowicza i Romana Maciejewskog, a sad radim na djelima Ignacyja Jana Paderewskog. S narodnom glazbom slično je kao i s klasičnom. Treba je voljeti i imati ideju.
Znamo da Poljska ima bogatu jazz tradiciju. Kakva je današnja jazz scena u Poljskoj?
– Poljska je jazz scena zaista dobra. Djeluje puno nadarenih mladih glazbenika i kontinuirano radi mnogo odsjeka za jazz na muzičkim akademijama. U Poljskoj imamo relativno mnogo natjecanja i jazz festivala tako da se mladež ima gdje pokazati. Nedostatak i ponekad gotovo sramotna činjena je mizeran broj jazz klubova, a činjenica da u Varšavi ne postoji nijedan izaziva zgražanje.
Koji je vaš cilj u stvaranju glazbe?
– Glazba bi trebala prenijeti ljepotu, ganutost, emocije i mnoge druge plemenite osjećaje, dok samo sviranje jazza, osim svega navedenog, treba pružati radost kako sviraču tako i slušatelju.
Što vas nadahnjuje za pisanje glazbe?
Nadahnuće za skladanje može biti gotovo bilo što: slika, doživljaj, krajobrazi, osjećaji – ali gotovo nikad nema izravnog prenošenja; doživljaj – djelovanje. Vidim – pišem. Važan je i element vremena.
Hodočasnik u Svetu zemlju
Zašto i kako vas nadahnjuje glazba “Lady Day”?
– Cijeli sam svoj život puno slušao vokalni jazz. Kao što su najbolji vokalisti uzore tražili u najistaknutijim glazbenicima-instrumentalistima, tako i mi instrumentalisti trebamo intenzivno slušati vokalnu glazbu koja donosi potpuno drukčije fraziranje, vrlo često određeno korištenjem teksta. Moja omiljena vokalistica oduvijek je bila Billie Holliday, te sam s oduševljenjem prihvatio prijedlog za sudjelovanjem u kazališnom komadu “Lady Day” Lanieja Robertsona, u cijelosti posvećenom njezinom životu i stvaranju, tim više što igram ulogu njezine klavirske pratnje što od mene zahtjeva ne samo sviranje klavira već i glumačke vještine.
Zašto i kako vas nadahnjuje Jeruzalem?
– Dva hodočašća u Svetu zemlju najveći su doživljaj u čitavom mom životu, kako u religijskom tako i spoznajnom te jednostavno turističkom smislu. Prizor zalazećeg sunca iznad Jeruzalema ostaje najljepšom slikom što se urezala u moje sjećanje.
Kako ste počeli svirati jazz?
– Moj budući šogor, kasnije suosnivač mjesečnika “Jazz”, imao je impozantnu zbirku ploča. Njegovi, ali i moji omiljeni izvođači od početka bili su Errol Garner, Duke Ellington, Teddy Wilson, Benny Goodman te drugi veliki glazbenici iz razdoblja swinga. Zahvaljujući njegovoj ljubavi prema jazzu od početka mi je jazz bio “suđen”. Iako pedesetih godina nije bio popularan, kroz cijelo razdoblje školovanja, studirajući klasičnu glazbu, istovremeno sam se bavio jazzom. Tri grada u kojima sam studirao: Gdanjsk, Gdinja i Sopot, bila su u to vrijeme vrlo jako središte jazza u Poljskoj. Godine 1957. održan je prvi jazz festival u Sopotu što mi je olakšalo kontakt s jazzom na najvišoj svjetskoj razini. Naime bio je to prvi posjet Davea Brubecka i New York Jazz Quarteta Poljskoj.
Davor Hrvoj
