Iako je tema crna i problematizira ljudsku nesreću, Moore nalazi načina da bude duhovit iz minute u minutu. Uza svu tendencioznost, „Sicko“ pogađa u živac, dokumentarac je to koji čas tjera na plakanje, čas na smijanje
Piše: Tihomir Ivka
SAD je jedina država napredne zapadne hemisfere u kojoj ne postoji univerzalno zdravstveno osiguranje. U SAD možete u biblioteci besplatno posuditi knjigu, ići u osnovnu školu, imati policiju i vatrogasce koji će vam besplatno spasiti mačku s drveta…Mnogo toga je u SAD-u zapravo socijalno, javno i državno, ali zdravstvo – što se čini najlogičnijim izborom da bude dostupno svima, može postati noćna mora. Najbezazlenija ozljeda i odlazak u ambulantu može čovjeka s pristojnim poslom baciti u stanje bankrota. Michael Moore, najuspješniji autor dokumentarnih filmova u povijesti, upravo na takvim slučajevima gradi ubojitu priču o tome kako je američki zdravstveni sustav mnogo nehumaniji od deklariranog 37. mjesta na svjetskoj ljestvici po Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Što je samo po sebi, s obzirom na ekonomsku snagu jedine svjetske velesile, sramota svoje vrste. Moore nas tako na početku upoznaje s čovjekom koji je iz određenih razloga izgubio osiguranje i režući drva na kućnom cirkularu odsjekao jedan i ozlijedio drugi prst. Krpanje onog koji se držao koštalo je 12 tisuća dolara, a prišivanje drugog 60 tisuća dolara. Čovjek je izabrao, dao da mu saniraju prst za 12 tisuća dolara, a onaj drugi jednostavno je završio na smetlištu iz 60 tisuća razloga previše za jadnika bez zdravstvenog osiguranja. No, kao što u dokumentarcu kaže Moore, priča nije fokusirana na onih pedeset milijuna (!) Amerikanaca koji nisu osigurani nego na ostatak koji jesu. Svojim sugestivnim stilom Moore na mnogo živih primjera dokazuje kako američko zdravstvo ne samo što se ne povodi za Hipokratom, već je i duboko korumpirano. Amerikanac se može zdravstveno osigurati preko privatnih osiguravajućih kuća, ali one se već u startu ponašaju diskriminatorski. Postoji dugački niz bolesti od kojih bi se većina mogla staviti pod nazivnik ne previše opasnih akutnih ili kroničnih stanja koje eliminiraju moguće osiguranike. Ako imate ili ste imali neku od bolesti s popisa, nijedna osiguravajuća kuća neće vam otvoriti policu. A kad vam je otvore i razbolite se, učinit će sve da nađu razloga kako bi vam odbili platiti potreban tretman. U tom poslu ne prežu ni pred čim, liječnici koji rade za njih dobivaju bonuse po sistemu – što više odbijenica tretmana to veći bonus, angažiraju prave agente koji će prekopati prošlost osiguranika. I ako otkriju da ste vadili krajnike s 12 godina a to niste prijavili prilikom otvaranja police, odbit će vam platiti liječenje, makar vam život bio u pitanju. Točnije, posebno kad vam je život u pitanju, s obzirom su liječenja u takvim slučajevima u pravilu skuplja. Tako Moore između ostalih nalazi na sugovornicu, mladu 22-godišnju samohranu majku kojoj je nakon dijagnoze raka grlića maternice osiguravajuće društvo odbilo platiti liječenje pod nevjerojatnim objašnjenjem da je premlada za takvu bolest. 
Nije joj preostalo drugo nego da rasproda sve što ima, plati liječenje i odseli se iz rodne države u susjednu Kanadu. U Kanadi liječenje za sve je besplatno, besplatni su lijekovi, baš kao i u Velikoj Britaniji, gdje samo ne da se ne plaća boravak u bolnici, već pacijenti nakon izlaska dobije na blagajni novac za odlazak kući. Francuska Moorea šokira još i više, osim što postoji služba koja 24 sata na dan po pozivu šalje liječnika besplatno u kuće i stanove građana, Francuzi kad odu i na višemjesečno bolovanje primaju punu plaću, a inače rade samo 35 sati na tjedan. Mladim majkama na porodiljnom državni službenik dolazi dva puta na tjedan na četiri sata obaviti potrebne kućanske poslove, pa čak i oprati rublje. Pitki i logično složeni dvosatni dokumentarac kulminira Mooreovom ekshibicijom s nezbrinutim junacima od 11. rujna, volonterima koji su danonoćno pomagali na mjestu srušenih Twinsa zahvaljujući čemu su danas invalidi, uglavnom s respiratornim poteškoćama, pa i PTSP poremećajem. Moore je doznao kako jedino mjesto u SAD gdje vrijedi pravilo jednake zdravstvene zaštite vrijedi za sve je na komadiću Kube koje drže Amerikanci. Gvantanamo je poznati zatvor za sve vrste osoba, prijetnji sigurnosti SAD-u, prije svih pripadnike islamističkih terorističkih skupina. Vlada se preko medija hvali kako je zdravstvena briga za osuđenike besprijekorna i Moore okuša sreću s junacima od 11. rujna. Ne uspijeva mu naravno, ali alternativa se ukaže na samoj Kubi. U glavnoj havanskoj bolnici, usred komunističke diktature vidljivo je da uvjeti nisu loši kako bi se moglo očekivati, da su bolnice opremljene modernim CT i drugim uređajima. Svi bolesni Mooreovi dobivaju pun potrebni tretman – besplatno. Mooreov stil je propagandni, kod njega ništa nije relativno već crno-bijelo. Naravno da je mogao pronaći slučajeve krajnje humanosti i požrtvovnosti u američkom zdravstvenom sustavu, kao što je u svom jednako snažnom dokumentarcu „Bowling For Columbine“ o bolesnoj kulturi oružja u SAD mogao ponuditi i primjere gdje je oružje spasilo nečije živote, i u „Fahrenheitu 9/11“ predstaviti iračke ljude i obitelji koje je dolazak američke vojske usrećio i donio im slobodu. Moorea bi se zbog izbjegavanja ravnoteže i objektivnosti moglo nazvati i manipulatorom, no njegov je cilj jasan – u uvjeravanju gledatelja u određene zaključke ne treba zbunjivati iznimkama koje potvrđuju pravilo. No, njegova je generalna poanta i u ovom filmu kao i u dva prethodna za američko društvo gorko istinita. Kad je radio dokumentarac u pokolju u školi, nizom je sugestivnih primjera ispravno zaključio da se prodajom oružja i municije u Wall Mart lancu trgovina neće doći do mira na ulicama, već upravo suprotno do sve većeg broja ubojstava, isto tako „Fahrenheitom“ je teško optužujući političku elitu dokazao da je Al-Qaidu posredno proizvela američka vanjska politika i da je borba za navodnu demokraciju u Iraku, prozirna zavjesa za okupaciju s krajnjim ciljem uzimanja tuđe nafte. „Sicko“ pak pokazuje kako je zdravstveni sustav u SAD generalno nepravedan i loš. Ukazuje i na potpuni civilizacijski krah, moralno zastranjivanje i polupane lončiće u pozicioniranju što je dobro a što zlo. Umjesto zdravlja ljudi, političkim elitama, osiguravajućim društvima i proizvođačima lijekova prvi i osnovni imperativ je profit. Što veći profit preko tisuća nepotrebnih smrti. Iako je tema vrlo crna i problematizira ljudsku nesreću, Michael Moore nalazi načina da bude duhovit iz minute u minutu. Uza svu tendencioznost, „Sicko“ pogađa u živac, dokumentarac je to koji čas tjera na plakanje, čas na smijanje. Još jedan trijumf čovjeka koji je dokumentarne filmove uspio progurati u redovitu kino distribuciju i učiniti ih block-busterima.
BOLESNO
(Sicko)
Weinstein Co. / Discovery Film i Video, 2007., 113 min.
Redatelj: Michael Moore
8/10
