Nikad u povijesti moderne glazbe nije se na jednom malom području poklopilo toliko talenta i sretnih okolnosti potrebnih za uspjeh kao što je to bio slučaj s diskografskom kućom Stax Records i njezinim izvođačima.
Uz Motown, Stax je imao presudnu ulogu u eksploziji crnačke urbane glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina. Njihov je utjecaj u mnogočemu nadilazio glazbene okvire; u rasno opterećenoj i podijeljenoj državi odigrali su veliku ulogu u podizanju svijesti vlastitog naroda, ostvarivanju građanskih prava i međurasnom približavanju.
Stax je bio smješten u središtu grada, južnom Memphisu, i većina njegovih izvođača ne samo da nije bila iz drugih dijelova države Tennessee, nego čak, isključujući velikog Isaaca Hayesa, ni iz drugih dijelova grada. Ne samo to, od vječitog djeteta Rufusa Thomasa do Bar-Kaysa glavnina imena iz Staxova kataloga išla je u istu srednju školu, Booker T. Washington.
No od golog talenta do slave dug je put popločen srećom, slučajnostima i neobičnim pričama. Ona o Staxu, domu soul veličina Otisa Reddinga, Samea & Davea, Staple Singersa i još tridesetak drugih vrućih glazbenih dragulja jedna je od takvih.
Jim Stewart po zanimanju bio je bankovni činovnik, po vokaciji glazbenik, country violinist s ciljem da pokrene glazbeni posao. U doba kad je u Memphisu jedan radnički sin Elvis Presley napravio glazbenu revoluciju, odjednom su mnogi bili u uvjerenju da to mnogo ponoviti. Tako su prije pedeset godina, on i njegova sestra Estelle Axton (bijelci – to će se kasnije pokazati bitnim momentom) osnivaju Satellite records, malu produkciju s naglaskom na razne vidove bjelačke glazbe, ponajviše countrya. Možda bi zauvijek ostali anonimni diskografski poduzetnici s katalogom punim glazbenih mediokriteta da sredinom 1960. godine nisu donijeli odluku da sele svoje sjedište u Capitol Theater, napušteno kino u južnom Memphisu, dijelu grada s dramatičnim promjenama u rasnoj strukturi u korist crnog stanovništva. Njihova odluka nije bila strateška s ciljem da privuku svoje crnačko susjedstvo, nego čisto poslovna, napuštena kino zgrada odlično je odgovarala potrebama poduzetničkog para. Foaje kina pretvoren je u dućan s pločama, a dvoranu je Jim Stewart uredio u veliki glazbeni studio. Glas se brzo proširio po susjedstvu, i uskoro su mnogi klinci željni glazbe visjeli oko Satellite dućana, tamo povremeno i pomagali u poslu, da bi neki od njih kasnije postali glazbene zvijezde.
Sudbinski posjet Rufusa Thomasa
Stewart i Axton voljeli su glazbu, Estelle nije samo razmišljala o pukom poslu i novcu, imala je glazbeni žar o kojem govore živi svjedoci. Tijekom dana svakom je posjetitelju vrtjela nove ploče na gramofonu s velikim zanosom. No oboje nisu bili uvučeni u R&B niti prije imali posebnog afiniteta prema takvoj glazbi, nisu tražili “crni” zvuk, on je kao posljedica pozicije njihove diskografske kuće, doslovno došao k njima. I to u vidu Rufusa Tomasa, već etabliranog pjevača s diskografskim iskustvom. Naime, on je u ljeto 1960. zajedno sa svojom najstarijom kćeri Carlom posjetio studio, pustio Jimu Stewartu neke snimke i ovaj je – nemajući što izgubiti s obzirom da mu s njegovim pulenima i nije išlo “ludo” – prihvatio suradnju. Prvi singl “Cause I Love You”, duet Carle i Rufusa, na jugu je prodan u 30 tisuća primjeraka i priskrbio pažnju tada ne tako velikog, ali po cijeloj zemlji raširenog Atlantica koji je ubrzo postao distributer svih Stax izdanja. Nekako u to vrijeme ime Satellite promijenjeno je (jer je već postojala tvrtka istog imena) u efektno Stax po prva dva slova prezimena brata Stewarta i sestre Axton. U jesen 1960. godine Carla Thomas priskrbila je i prvi Top 10 za Stax pjesmom “Gee Whiz (Look At His Eyes)”. Ako je dotad Jim Stewart i imao nekih nedoumica u kojem pravcu prema uspjehu da krene, sad više nije bilo nikakve sumnje. Stax je postao glas crnačke vruće glazbe s juga, glas koji se čuo sve dalje.
Pjesme su snimane po koncertnom principu, uživo, bez nadosnimavanja i danas nije teško pronaći prilično velike glazbene greške u tempu, propuštanju određenih dionica i na najvećim hitovima Staxa. Nebitno, važno je da su snimke bile “vruće”, izravne i strastvene
Osim Rufusa Thomasa svi su tamo u biti bili početnici i do novih zvijezda dolazilo se po današnjem “talent show” pristupu, subotnjim audicijama pred vlasnicima i suradnicima kompanije, samo bez prisutnosti javnosti. Sretna je okolnost što su u crnačko susjedstvo Stewart i Axton za sobom povukli i Mar-Keys, bend sastavljen isključivo od bijelaca. Oni su bili prvi studijski Stax bend, ali su se uskoro ukrstili s lokalnim crnim glazbenicima i stvorili unikatni, eksplozivni Stax zvuk, ili šire definirano Memphis soul. Naime, Steve Cropper, nadareni bijeli ritam gitarist napustio je Mar-Kays zbog udruživanja s Booker T. Jonesom, crnim teenagerom koji je već s 16 godina svirao saksofon za Rufusa Thomasa, a kasnije se u potpunosti prebacio na orgulje. Ubrzo su stvoreni Booker T. & MG’s, rasno miješani kućni bend, koji će do 1969. odsvirati gotovo svaku pjesmu snimljenu u Stax studiju. Za zvuk puhačke sekcije odgovarat će ostaci Mar-Keysa, svi bijelci, dok će u prvom planu biti isključivo crni pjevači.
Glazbena rasna integracija
U Staxu nisu bili politički angažirani, niti posebno svjesni svoje naprednosti, ljubav prema glazbi nije poznavala granice pa tako niti one rasne. Nesvjesno, ostvarili su tada nezamislivo, rasnu integraciju u doba kad je Ku Klux Klan još nekažnjeno terorizirao crnu populaciju na Jugu a guverner Alabame iz Demokratske stranke (!) George Wallace svojim tijelom priječio ulazak crnim studentima na sveučilište. Bilo je to prije nego li je J.F. Kennedy održao svoj znameniti govor o ljudskim pravima koji će 1964. rezultirati Zakonom o građanskim pravima i dati crncima pravo da ulaze u iste restorane, autobuse i škole kao i bijelci. Koliko je na Jugu rasna segregacija bila duboko ukorijenjena i koliko su ljudi od glazbe u Staxu bili ispred vremena govori i bizaran detalj da je Memphis već kasne 1971. godine radije zatvorio svoj gradski bazen negoli dopustio da se njemu zajedno kupaju crna i bijela djeca.
U Staxu nije bilo satnice, nije bilo ni strogo određenih rokova kad pjesma mora biti gotova kao što je to bio slučaj kod njihovih glavnih konkurenata u Motownu koji nisu imali vlastiti studio nego su usluge plaćali po satu. Dakle, bilo je vremena da se postigne konsenzus između benda i pjevača, da se dosegne kemija vrijedna zapisa na magnetnu traku. To se na kraju u većini slučajeva i događalo – sve je snimano po koncertnom principu, uživo, nije bilo nadosnimavanja, imperativ je bio da snimka ima “ono nešto”. Danas nije teško pronaći prilično velike glazbene greške u tempu, propuštanju određenih dionica i na najvećim hitovima Staxa. Nebitno, važno je da su snimke bile “vruće”, izravne i strastvene. Motown na sjeveru nudio je mnogo sofisticiraniji soul, pun dionica s gudaćim instrumentima, kompleksnije strukture. Moglo bi se reći da je Motown stvarao glazbu za urbaniju publiku, pa čak i bijelu liberalniju, a Stax je imao bazu u crnoj publici na jugu i među poklonicima glazbe okrenutim nesputanoj prirodnosti i čistoj energiji.
Do 1968. formula je bila vrlo jednostavna, nekoliko nadarenih autora (Hayes, Porter, Cropper, Redding), pisalo je pjesme samo ili u zajedno, kućni bend bi to odsvirao, Jim Sewart, Steve Crooper i T. Booker uglavnom producirali bez intervencija. Kuća je do 1968. bila fokusirana na singl ploče vrlo uniformiranog Memphis soula ako se izuzmu naglašeno bluesersko orijentirani Albert King i Little Milton. Snimljeno je na stotine pjesama od kojih su mnoge postale klasici: “Hold On I’m Coming” Sama And Davea, “Knock On Wood”, “Mr. Pitiful” Otisa Reddinga, “Soul Finger” Bar-Kaysa, “Walking The Dog” Rufusa Thomasa, “B-A-B-Y2 Carle Thomas… nabrajati bi se dalo unedogled.
Crni oblaci nad Staxom
Svakom snu dođe kraj, tako je i Stax poslije godina neprestanog uspona počeo doživljavati teške udarce. Prvo njihov najprominentniji pjevač Otis Redding, tada već poznat na državnoj razini, krajem 1967. pogiba u zrakoplovnoj nesreći zajedno s dvije trećine Bar-Kaysa. Posthumno izdan singl “(Sittin’ On) Dock Of The Bay” popeo se na sam vrh Billboard ljestvice i naznačio novu eru za Stax. Ova pjesma, snimljena samo tjedan dana prije Reddingovu smrti odskače po atmosferi od ostatka kataloga, sofisticiranijom produkcijom, za Stax neobičnim instrumentarijem (bez horn sekcije, s akustičnom gitarom i zanimljivim efektima kao što je šum mora). Dramatične promjene će se dogoditi nakon dolaska Ala Bella, crnog radijskog DJ-a i managera. Od čovjeka zaduženog za promociju, Bell se u kratkom roku prometnuo u bitnu kariku Stax lanca, postavši u jednom trenutku i suvlasnik kuće zajedno s osnivačem. Jimom Stewartom. Bell je bio uvjeren kako Stax mora mijenjati glazbeni stil kako bi mogao ostati uspješan. Znao je da Stax ima ograničen utjecaj i njihova glazba teško prolazi u velikim urbanim sredinama, posebno u gradovima na Istočnoj i Zapadnoj obali. Počevši s “I’ve Never Found A Girl” Eddiea Floyda Stax zvuk se nepovratno mijenja. Umjesto trubača i skasofonista koji su punili svaku nevokalnu liniju pjesama, ubačeni su prateći muški vokali, violine i violončela. Sad je razlika između jednih The Temptations i strasnih južnjaka bila manja čime se širom otvorilo tržište velikih gradova.
Stax je bio prisiljen na promjene. Naime, krajem 1967. njihov distributer Atlantic postaje dio velikog Warnera i ugovor potpisan 1962. morao je na reviziju. Jim Stewart progutao je u tim pregovorima gorku pilulu, osim što razgovori o daljnjoj suradnji nisu vodili nigdje shvatio je da prvotni ugovor u sitno tiskanoj fusnoti sadržava i pogubnu odredbu za Stax da nakon isteka ugovora prava na dotad objavljene pjesme ima isključivo Atlantic, ali i na izvođače koji je Atlantic dao na posudbu Staxu. Tako je Stax prvo tragično izgubio svoju najveću zvijezdu Otisa Reddinga, pa je ostao bez kataloga, ali i drugih najvećih zvijezda Sama & Davea. Nakon neuspješnih pregovora Stewart prodaje Stax Gulf and Western kompaniji bez iskustva u ovakvim poslovima, Booker T. kao okosnica kućnog benda najavljuje odlazak što i čini 1969. godine preseljenjem u Kaliforniju… Sve je upućivalo na skori kraj.
Drugo zlatno doba
No Al Bell, uz Stewarta koji ostaje u tvrtki ne misli tako. Stax sad kao nezavisna kuća kreće novim putovima, uz omekšavanje zvuka, Bell smatra da će fokus sa singl formata na LP donijeti novu kvalitetu tvrtki. Nije pogriješio, ohrabrivanje jednog od glavnog autora Staxa Isaaca Heyesa da krene sa solo karijerom donijelo je spektakularne rezultate. Doduše, prvi “Presenting Isaac Hayes” prošao je vrlo loše na tržištu, ali “Hot Buttered Soul” iz 1969. unatoč svojoj, blago rečeno, ekscentričnosti dosegao je milijunsku tiražu i postavio Hayesa na pijedestal inovatora crnačke glazbe. Album proto-konceptualne prirode traje 45 minuta i ima samo četiri pjesme. Kasnije obilno “citirano” u modernim djelima na potezu od hip-hopa do Portisheada, ovo je djelo imalo i direktni odraz na tadašnju crnačku glazbu, ohrabrilo je mnoge da krenu mnogo eksperimentalnijim putem, pa se može reći da su vrijedna i ambiciozna djela Stevea Wondera, Curtisa Mayfielda i Marvina Gayea inspirirana direktno Hayesovim hrabrim diskografskim iskorakom. Svoju je glazbenu formu Hayes potvrdio sa soundtrackom za blaxploitation film “Shaft” i istoimenom pjesmom koja je pomela konkurenciju na top listama.
U Staxu više nije bilo onog kvartovske atmosfere, Bell više nije koristio samo vlastiti studio, već su se pjesme snimale širom zemlje i to s producentima drugih kuća, Motowna prije svih, a i nova imena više nisu crpljena iz neposredne okoline, Stax je osnivao podkuće, širio svoj interes i na druge žanrove kao što je jazz, čak je i komičar Richard Pryor snimio jedan album za Stax. Hitovi su se redali i dalje, Bell je i sam znao producirati albume – oni Isaaca Hayesa i Staple Singersa, gospel obiteljskog benda preobraćenog na angažirani soul, audifilski su najzanimljiviji albumi na Staxu uopće. U društvenom kontekstu Staple Singers odigrali su bitnu ulogu u jačanju svijesti crnačke mladeži putem svoje glazbe na vrhu ljestvica. “I’ll Take You There” popela se na sam vrh Billboardove liste, “Respect Yourself” se možda i više urezala u svijest svojim angažiranim tekstom, bez obzira što nije postigla takav uspjeh. Kao kruna drugog, zlatnog doba Staxa, došao je veliki open air koncert u Los Angelesu u ljeto 1972. godine. Pod nazivom Wattstax, ekipa iz Memphisa uz prisustvo borca za crnačka prava Jessea Jacksona održala je povijesni koncert za sto tisuća ljudi koji je u anale ušao pod nazivom “Crni Woodstock”.
Otis Redding se ne rađa dva puta
Iako je sa strane izgledalo da Staxu sasvim dobro ide, kao nezavisna kuća imao je problema s distribucijom i novim ulaganjima. Ponuda CBS-ovog direktora Clivea Davisa da oni preuzmu distribuciju, uz zajam Staxu za nova ulaganja bila je kao dar s neba. Ali zakratko, Davis – danas jedan od najvećih zvjerki diskografskog biznisa – dobio je otkaz i kasnije se CBS više brinuo o tome da Stax drži na uzici negoli da unaprijedi distribuciju i promociju. Ploče više nisu stizale na police malih dućana, Staxova izdanja je bilo teško pronaći i u velikim gradovima, dogodila se neka vrsta bojkota, no CBS nije htio raskinuti ugovor samo da Stax ne ode konkurenciji koja je imala više kapaciteta brinuti se o njima. Uz to, CBS je smanjio postotak od prodaje za Stax, a Al Bell je imao problema i s poreznicima. Sve je vodilo kraju: Stax je objavio bankrot na samom kraju 1975. godine. U narednim desetljećima, posebice početkom devedesetih godina s CD-om kao glavnim audio medijem, Stax ostavština reizdavana je putem kompilacija, često vrlo opsežnim kao što je slučaj sa “The Complete Stax/Volt Singles 1959-1968” na čak devet diskova. Iako je Atlantic imao prava na snimke prije 68. godine, a Fantasy Records za one izdane kasnije, raznim aranžmanima i jedni i drugi pokrivali su svih 16 godina aktivnosti Staxa. Izgledalo je da će CD s prepoznatljivim Stax znakom pucketajućih prstiju zauvijek osvanjivati jedino na kompilacijama iz bolje prošlosti. Na kraju je ambiciozna jazz diskografska kuća Concord preuzela Fantasy Records i time katalog Staxa, no njihova intencija nije bilo prepakiravanje starog materijala. Krajem 2006. objavili su da će u 2007. – punih trideset godina od zadnjeg izdanja – na Stax etiketi izaći sasvim nova izdanja. Obećano – učinjeno, prvo je izašao album njujorškog soul-funk benda Soulive, pa za njim neo-soul dive Angie Stone, a na izdanje treće nove-stare pridošlice Isaaca Heyesa još se čeka. Prošlost se, kažu, zna ponoviti. U ovom slučaju bilo bi iluzorno računati na to u potpunosti. Otis Redding ne rađa se dva puta. No lijepo je znati da je Stax opet tu među nama.
Magija studija u starom kinu
Jim Stewart je zakupivši prostor napuštenog kina u Memphisu uredio studio s minimalnim novcem. Upravo nedostatku novca može se zahvaliti prepoznatljivi zvuk snimki sa Staxa. Stewart nakon što je izvadio stolice iz dvorane kina, nije imao novca da kosi pod izravna i da pregradi zidove. Na kosom podu, sa suprotnim zidovima koji nisu bili paralelni, vrlo visokim kino stropom, i difuzorima u vidu priručnih zavjesa i rastegnutih platna pod stropom, Stax definitivno nije izgledao kao studio iz priručnika. Miksanje je također bilo neobično za to doba. U Staxu su izbjegavali snimati uobičajenim stilom smještanja vokala u jedan kanal a instrumenata u drugi. Glas je bio u ravnini s pratećom glazbom. Audifilski gledano, tu nema nikakve raskoši, no izravan, žustar zvuk, sa specifičnim ekom ogromne prostorije dobro je prezentirao vatrenu narav Staxovih izvođača.
Do 1966. za snimanje su korištena dva četverokanalna Ampex 3761 miksera spojena na Ampex mono recordere, model 350. Korišteni su i Scully (modeli 2 i 4). Kasnije je lokalni proizvođač Audiotronics proizvodio opremu specijalno za Stax. Inače, staro kino je nakon bankrota pretvoreno u crkvu, pa opet napušteno da bi 1989. godine zgrada bila srušena. Zahvaljujući zainteresiranim mecenama pokrenut je projekt otvaranja Stax muzeja, izgrađena je vjerna replika zgrade na istom mjestu i muzej s mnogo originalnih izložaka otvoren je 2004. godine.
Elvis i Beatlesi pred vratima Staxa
Glas o Staxu, čudesnoj vibraciji njihovog studija i kućnog benda proširila se brzo. Stax studio pohodili su mnogi. Nedavno je britanski glazbeni časopis Mojo objavio kako je i znameniti album Beatlesa “Revolver” trebao biti snimljen upravo u Staxu. Menadžer Brian Epstein stupio je u kontakt s ljudima u Staxu, no zbog curenja informacija i mogućeg medijskog ludila, odustalo se od ideje i “Revolver” je snimljen u Abbey Road studijima. Kasnije, 1973. u Stax studijima snimao je veliki Elvis Presley. Doduše, u Staxu ne nose baš ugodna sjećanja na te sessione. Ljudi oko Presleya zakupili bi studio, doveli svoje glazbenike i Stax koristili samo u tehničkom smislu. Bilo je to puko iznajmljivanje opreme i prostora.
Deset ključnih Stax pjesama
U svojih 15-ak godina postojanja na Staxu i podetiketama izašlo je oko 800 singl ploča i 300 albuma. Autori u Staxu bili su skromno plaćeni po pjesmi, pa je ovakva hiperprodukcija razumljiva. No kvantiteta je izrodila kvalitetu u ovom slučaju. Od stotina vrijednih pjesama izdvajamo deset presudnih, kronološki poredanih.
1. “Cause I Love You” – Rufus i Carla Thomas (1960)
Ni najbolji, ni najuspješniji singl oca i kćeri, ali je prvi snimljeni soul singl za Stax. Inicijalno dobrom prodajom na Jugu, ovaj je vrlo jednostavni pjesmuljak uvjerio osnivača je Jima Stewarta da mora promijeniti kurs s bjelačke na crnu glazbu iz susjedstva.
2. “Green Onions” – Booker T. & The MG’s (1962)
Osim što su odsvirali gotovo svaku pjesmu snimljenu u studijima Staxa, Booker T. & The MG’s i sami su snimali instrumentale s dosta komercijalnog odjeka. “Green Onions” prvi im je i najveći hit i otkriva sav žar muziciranja ovog bijelo-crnog sastava. Ulaz na hammond klavijaturama tada jedva 17-godišnjeg Bookera T. Jonesa pa onda oštri rif gitare Stevea Croppera, nešto je što se 1962. godine nije moglo čuti. Opaka stvar za svoje vrijeme. I za današnje također.
3. “These Arms Of Mine” – Otis Redding (1962)
Reddingov prvi singl za Volt, podetiketu Staxa otkriva emotivnu dušu, nevjerojatno strastvenog pjevača i velik potencijal Reddinga kao tekstpisca. Redding je kasnije postao prva Stax zvijezda, no pogibija u 26. godini prekinula je jednu veliku karijeru.
4. “Hold On I’m Coming” – Sam And Dave (1966)
Zvali su ih “Double Dynamite” zbog eksplozivnih nastupa, no za takve nastupe trebalo je imati jednako eksplozivne pjesme. U početku su surađivali sa gitaristom Steveom Cropperom, no tek udruživanjem s autorskim parom Hayes-Porter njihov izvođački talent dolazi do izražaja. “Hold On I’m Coming” prvi je veliki rezultat ove suradnje.
5. “Knock On Wood” – Eddie Floyd (1966)
Floyd je u Stax došao kao autor a ne pjevač, i “Knock On Wood” također nije namijenio sebi, već Otisu Reddingu. Igrom slučaja snimio je nešto kao demo verziju i u Staxu je procijenjeno da ju je bolje objaviti takvu kakva je. Postala je golem hit. Jedna od najobrađivanijih pjesama uopće – doživjela je preko stotinu izvedbi, od Bowiea do najpoznatije disco inačice Amii Stewart.
6. “Born Under A Bad Sign” – Albert King (1967)
Stax nije bila isključivo soul etiketa, poslije 1968. njihovo polje interesa rašireno je na jazz i druge žanrove. No, i prije bilo je iznimaka kao što je Albert King čije je osnovno polje interesa bio blues. Ponovno odsviran u aranžmanu Bookera T.-a i MG’s, “Born Under A Bad Sign” ima posebnu atmosferu soul-blues crossovera. Pjesma je postala blues standard i mnogo su je izvodili kasniji velikani glazbe, posebice britanski glazbenici iz sedamdesetih inficirani bluesom.
7. “(Sittin’ On) The Dock Of The Bay” – Otis Redding (1968)
Definitivno jedna od najljepših, najtankoćutnijih soul pjesama uopće. Veliki Otis otpjevao ju je kao da mu je to zadnje što će otpjevati u životu. S razlogom – samo nekoliko dana nakon snimanja poginuo je u avionskoj nesreći.
8. “Hyperbolicsyllabicsesquedalymistic” – Isaac Hayes (1969)
Ogledni primjer druge, zrelije faze Stax stvaralaštva. Nalazi se na “Hot Buttered Soul” konceptualnom albumu sa samo 4 pjesme. Sadrži u sebi mnogo wah-wah gitare, nepredvidivih klavirskih pasaža i mnogo stila. Radikalni je to odmak od dotadašnje Stax filozofije stvaranja jednostavnih, kratkih melodija. U deset minuta dužine “Hyperbolicsyllabicsesquedalymistic” je čista soul avangarda, eksperiment koji će utjecati bitno na razvoj crnačke glazbe.
9. “Theme From Shaft” – Isaac Hayes (1971)
S prepoznatljivim zvukom fusa na bubnju i wah-wah gitarom tema iz filma “Shaft” jedno od općih mjesta pop kulture. Ogroman hit ali s još jednom vrlo bitnom odlukom. Za nju je Isaac Hayes dobio Oscara za najbolju pjesmu i tako probio jednu veliku barijeru. Naime, do njega niti jedan crnac nije se okitio tom nagradom.
10. “I’ll Take You There” – The Staple Singers (1972)
Staple Singers su originalno bili obiteljski gospel bend. Pod vodstvom Ala Bella preokrenuti su na soul, postali velike pop zvijezde svoga doba i svojevrsni glas obespravljenog svijeta Afroamerikanaca. “I’ll Take You There” nisu snimili Staxovi glazbenici već The Muscle Shoals Rhythm Section, producent je Al Bell. Uočljiva inovacija je inkorporiranje reggae elemenata, što je, između ostalog, rezultiralo “feel good” atmosferom. Pjesma je došla do broja 1 Billboard liste, a album “Be Altitude: Respect Yourself” smatra se jednim od najbitnijih albuma soula. Spojio je hitove i društvenu angažiranost koja će u kasnijoj fazi Staxa postati važna odrednica djelovanja.
Jubilarna izdanja
Povodom pedesete godišnjice osnutka Staxa, pojavilo se nekoliko jubilarnih izdanja. Izdvajamo dva i kod nas nabavljiva preko Aquarius Records. “The Stax Story” prvotno je izašao 2000. godine, a novo raskošnije reizdanje koje u tvrdim koricama izgleda kao knjiga, skriva priču o Staxu, sjećanja sudionika slavnih dana, mnogo fotografija i četiri diska s ključnim snimkama iz 16-godišnje povijesti Staxa. Izvanredna ulaznica za svijet Memphis soula. U jednako raskošno opremljenom izdanju preporuka ide i na adresu Wattstaxa, glazbe s festivala održanog 1972. godine u LA-u pred 112 tisuća. Četrdeset i pet pjesama na tri diska, vjerno precrtana atmosfera koncerta koji se isplati pogledati i na DVD-u, iscrpna knjižica s fotografijama, daju dobar uvid zašto je to veliko događanje prozvano “crnim Woodstockom”.
