Ime spaghetti western posprdna je kovanica američkih filmskih kritičara koji su u početku ismijavali talijanske pokušaje da snime filmske priče o revolverašima. No kasnije će se pokazati da su Sergio Leone svojom revolucionarnom režijom, Morricone progresivnim pristupom filmskoj glazbi, i Clint Eastwood svojom «ne-glumom», zadužili filmsku umjetnost
Piše: Dario Bojanjac
Kad čovjek s pištoljem sretne čovjeka s puškom, rekao bi da je čovjek s pištoljem mrtav čovjek. Idemo to provjeriti. Evo ti, napuni i pucaj…
Kad se prvi put u životu pogleda ova scena, čovjek se iskreno zabrine za sudbinu lika koji je ovo rekao. Doduše, bio je u pitanju glavni glumac, k tome i Clint Eastwood, ali ipak… svi događaji od prije sugerirali su da bi moglo biti problema. Poznavanje žanra samo može dodatno povećati strah. Jedino smo u spaghetti westernima mogli vidjeti kako glavni lik pogiba od ruke nekog tamo zlikovca… koji u ovom slučaju ima i pušku!!! Nije bilo problema. Clint ga je sredio u sekundi.
Western s imenom po tijestu
Spaghetti western je naaziv za westerne talijanske produkcije. Naziv su iskovali američki kritičari kako bi posprdno mogli nazivati filmove nekih tamo „digića“ koji su se usudili dirnuti u tipično američki žanr. Iako je produkcija bila talijanska, filmska ekipa je bila šarolika. Redatelj je gotovo uvijek bio Talijan, za tehnički dio brinuli su se Španjolci, a glumačka ekipa je bila multinacionalna s američkom zvijezdom na čelu. Ako glavni glumac nije bio Amerikanac, onda su to bili europski glumci s angliziranim imenima. Tako smo dobili Terence Hilla, Bud Spencera…
Spaghetti westerni su se obično snimali u Španjolskoj pokrajini Andaluziji, točnije u regiji Almeriji zato što je ona najsličnija američkom jugozapadu. Upravo zbog te sličnosti s američkim jugozapadom, većina špagetija je za temu imala meksičku revoluciju ili događaje s američko-meksičke granice. Sredinom 50-ih godina Rim je nakon Hollywooda bio druga prijestolnica filma u svijetu. Hollywoodskim moćnicima bilo je puno jeftinije snimati filmove u Italiji nego u Americi. Mnogi veliki epski spektakli snimljeni su upravo u tom razdoblju u Italiji (Ben Hur, Helena…). No nakon kraha Aldrichevih «100 dana Sodome i Gomore» američki financijeri su naglo povukli novce i cijela plejada filmskih radnika je ostala bez posla. U tom trenutku Talijani su imali opremu, ljude, znanje, kulise…, ali nisu imali dosta novca. S ono malo što su imali nisu znali što bi snimali. Krenuli su eksperimentirati s žanrovima. Iz tog razdoblja imamo kojekakve čušpajze, mješavine svih mogućih i nemogućih žanrova (vikinški horori, mješavine SF-a i avanture, akcije, povijesni horori…). Paralelno s talijanskim problemima, Nijemci su se proslavili jednim tipično američkim žanrom. Snimili su western Winettou po djelu legendarnog Karl Maya, čovjeka koji nikada nije vidio Indijanca, Ameriku, zapad, a pisao je genijalne romane o svemu tome. Winettou je bio koprodukcija nekoliko europskih zemalja među kojima su Nijemci vodili glavnu riječ jer su bili glavni financijeri). Mi smo također bili dio te ekipe, dali smo zemlju, prekrasne krajolike Plitvičkih jezera. Poneseni međunarodnim uspjehom Winettoua, talijanski i španjolski ulagači su odlučili uložiti novac u westerne. Imali su ideju o filmovima koji će se snimati za male novce i u kojima će glumiti istrošene američke zvijezde (također za male novce) i dizati si popularnost u Europi. Tako je ubrzo preko Velike bare krenula cijela plejada glumaca. Neki su bili apsolutno nepoznati u Americi, glumili su po kojekakvim reklamama ili slabo prihvaćenim serijama (Clint Eastwood i Burt Reynolds), neki su bili samo drugorazredni igrači u američkim filmovima i htjeli su nešto više (Lee van Cleef, Charles Bronson). Bilo je i onih čija je karijera bila na vrhuncu ali s tendencijom pada pa su htjeli još malo uživati tamo gdje su bili bogovi (Henry Fonda)…
Španjolski krajolici, «japanski» scenarij
Prvi špagetiji su imitirali tada uspješne Winettou filmove. Snimljeno ih je dvadesetak i nisu postigli neku uspjeh. Sve bi ostalo na tome da se nije pojavio netko dovoljno hrabar da novac dade simpatičnom bradatom debeljku iz Rima. Sergio Leone je bio pun ideja ali nije imao novaca za njihovu realizaciju. Filmski zanat ispekao je na američko-talijanskim koprodukcijama epskih spektakala. Dugo je prodavao priču kako je on osobno režirao scenu utrke u Ben Huru ali to su bile samo prazne tlapnje velikog brbljavca…
Dobio je proračun od oko (preračunato s inflacijom) 200 000 zelembaća, hrpu ostataka filmskih vrpci i zadatak da snimi western. Sjeo je zajedno s prijateljem i napisao scenarij za nešto što će ući u legendu – «Za šaku dolara». Priču su temeljili na Kurosawinom filmu Yojimbo iz 1961. g. Kasnije ga je Kurosawa tužio za povredu autorskih prava. Dobio je odštetu i prava na prikazivanje filma u Japanu, Kini i Koreji. Godinama nakon toga Kurosawa je priznao da je više novaca zaradio na «Za šaku dolara» nego na Yojimbu…
Glavnu ulogu Leone je povjerio manje glumcu, a više spasiocu na bazenu, Clint Eastwodu. Zanimljivo je da Clint nije bio prvi izbor. Leone je u toj ulozi želio Henrya Fondu, koji je ipak bio prevelika i preskupa zvijezda za tako nešto. Nakon što postane eminentan redatelj, Leone će udovoljiti svojoj mladenačkoj želji i snimiti dva filma s Henryem Fondom (simpatični western s nezaboravnom glazbom My Name Is Nobody i remek djelo filmske umjetnosti, «Bilo jednom na Divljem zapadu»). Nakon što je Fonda otpao, sljedeći izbor za glavnu ulogu bio je Charles Bronson. On je odbio uz obrazloženje da je to najgori scenarij kojeg je u životu pročitao (koju godinu nakon toga s oduševljenjem će igrati glavnu ulogu u «Bilo jednom na Divljem zapadu). James Coburn nije htio pristati na honorar manji od 25 tisuća dolara, Leone mu je nudio samo 15 (i on će kasnije glumiti u jednom Leoneovom filmu – «Za šaku dinamita»). Nakon dugotrajne potrage za glumcem, Leoneu će prići jedan prijatelj s idejom da uzmu Clinta. Sergio Leone je nabavio jednu epizodu serije Rawhide (u kojoj je Clint igrao glavnu ulogu ), pogledao je i shvatio da je Clint pravi izbor. On sam se malo nećkao, ali ga je supruga Maggie nekako uspjela nagovoriti uz riječi da će mu to zasigurno biti zabavno i lijepo iskustvo, a usput će nešto i zaraditi. Clint je pristao uz uvjet da malo prepravi dijaloge, za koje je rekao da su bili pisani na smiješnom engleskom jeziku. Pristao je i ušao u povijest kao nezaboravni čovjek bez imena (istina, na odjavnoj špici je zapisan kao Joe, ali ga nitko u filmu ne zove tim ili bilo kojim drugim imenom). Zanimljivo je da je odjeća koju je Clint nosio u filmu u cijelosti njegova. Nešto je ponio od doma, nešto kupio putem u zrakoplovnoj luci… Upravo takva, skrpana na brzinu, postala je jedan od zaštitnih znakova Dolarske trilogije («Za šaku dolara», «Za dolar više», «Dobar, loš, zao»). U filmu «Dobar, loš, zao» koji se kronološki odvija prije «Za šaku dolara», Leone je snimio svojevrsnu posvetu famoznom ponču glavnog glumca. U filmu vidimo kako ga Clint skida s umirućeg vojnika i stavlja na sebe.
Dolarska trilogija
Pored redatelja Sergia Leonea, glavni krivac za veliki međunarodni uspjeh filma je svakako skladatelj Ennio Morricone. U filmu je završio sasvim slučajno. Leoneu je trebao neki jeftini skladatelj koji će usto biti sposoban napisati dovoljno dobre kompozicije. Nije mu se sviđala glazba u američkim westernima i on je želio nešto drugačije. Tad mu je netko ukazao na mladog skladatelja pop glazbe Morriconea. Leone ga je otišao poslušati na koncert gdje je Morricone izvodio svoje eksperimentalne kompozicije i zaljubio se na prvi pogled u njegovu glazbu. Tako je rođena jedna od najpoznatijih suradnji redatelj-skladatelj u filmskoj povijesti.
Film je doživio veliki međunarodni uspjeh te 1964. godine. U Italiji se u kinima prikazivao pune tri godine. Usprkos problemima oko prava na priču pri distribuciji u Americi, film je nakon par godina pušten u kina gdje je također doživio veliki uspjeh. Zanimljivost je da su Amerikanci dosnimili mali uvod za film za potrebe prikazivanja na TV postaji ABC 1975.godine. Htjeli su glavnom liku dati neki povod za dolazak u grad pa su snimili uvodnu scenu s Harryem Deanom Stantonom u ulozi šerifa koji Clintu govori da mora otići u San Miguel srediti stvari…
Poneseni uspjehom Za šaku dolara Talijanu su počeli snimati sve više i više špagetija sa sve većim i većim budžetima. Započela je ekspanzija novog žanra. Sljedeće godine Leone snima nastavak hita «Za šaku dolara» pod imenom «Za dolar više». U igri je tri puta veći budžet, raskošnija produkcija, komfornije snimanje (više nisu snimali na otpatke filmske vrpce, nego na normalne role filma), a samim time i više likova i glumaca. Prvi puta se pojavljuje drugi veliki glumac koji će obilježiti žanr – Lee van Cleef. Do tada smo ga mogli vidjeti kao jednog od bandita koji na stanici vlaka čeka gazdu ( Frank Millera ) koji se vraća iz zatvora u filmu Freda Zinnemanna «Točno u podne». Nije se proslavio u američkom filmu, igrao je redom drugorazredne uloge, ali će zato u spaghetti westernima ostvariti vrhunce svoje karijere. Zanimljivo je da je podjednako često igrao negativce i pozitivce, no daleko bolje uloge je imao kao negativac… upečatljivije i pamtljivije.
Film je nastavio utabanim putem kojeg je napravio film «Za šaku dolara» i također postao veliki međunarodni hit.
Godinu dana kasnije, Leone će snimiti završni dio Dolarske trilogije, film «Dobar, loš, zao». Snimljen je s većim budžetom od prva dva zajedno, s više spektakularnih scena (bilo je i dizanja mostova u zrak), i epskim završetkom u troboju, po prvi puta viđenom u spaghetti westernima. S tim filmom Leone je završio prvi dio svoje karijere u westernu, žanru kojeg je uzdignuo iz opskurnosti i podignuo mu status u filmskom svijetu. «Dobar, loš, zao» se opravdano smatra najboljim spaghetti westernom i općenito jednim od najboljih filmova u povijesti. Na IMDB-ovoj ljestvici najboljih filmova zauzima visoko peto mjesto s ocjenom 8.9/10.
Nemjerljiv doprinos filmskoj povijesti
Poneseni uspjehom prvih «špagetija», Talijani su krenuli u hiperprodukciju i u sljedećih 15 godina snimili oko 500 westerna. Tu je bilo svega, od ozbiljnih filmova s umjetničkim ambicijama, na brzinu sklepanih filmova, do westerna koji su graničili s komedijom. U tome je prednjačio redatelj Enzo Barboni s filmovima «Zvali su me Trinity» i «Trinity je moje ime», koji su u orbitu lansirali nezaboravni duo Terencea Hilla i Buda Spencera. To je bio par “štemera“ koji su kasnije snimili čitav niz komedija s velikim uspjehom u Europi, poglavito Njemačkoj i Austriji.
Žanr se iscrpio i zamro sredinom 70-ih godina. Kasnije je bilo nekih pokušaja rehabilitacije (Terence Hill s Lucky Lukom ), ali sve je završilo samo na pokušajima. Spaghetti westerni se nisu dugo snimali ali je njihov utjecaj na filmsku povijest nemjerljiv.
Odgovorni su za potpunu promjenu pogleda na žanr westerna. Do pojave «Za šaku dolara» westerni su bili potpuno drugačiji. Događaje su prikazivali crno-bijelo. Imali smo izraženog negativca bez imalo morala i nasuprot njemu pozitivca koji mu je bio čista suprotnost, svetinja sa svim mogućim moralnim vrednotama. U «špagetijima» su ti likovi nekako približeni. Pozitivci su bili neka mješavina svega. Obično su to bili ljudi izvan zakona, s problematičnom prošlošću, jako malo moralnih vrijednosti, radili dobra djela zbog novca i najčešće gledali samo na svoje dobro. Nije bilo likova u stilu onih koje je godinama portretirao John Wayne u američkim westernima. To je imalo jako veliki utjecaj ne samo na žanr westerna nego film općenito. Spaghetti westerni su uveli nove načine snimanja, kadriranja i montažnih prijelaza. Sergio Leone je «patentirao» rez iz jako krupnog plana na panoramu, iz njegovih poznatih „očiju“ na cijelu ravnicu u kojoj se dvoboj odvija. To je zauvijek promijenilo način režiranja bilo kakvih dvoboja u bilo kojem žanru. Do pojave «Za šaku dolara» nismo mogli vidjeti u istom kadru dvoboja čovjeka koji puca i ljude na suprotnoj strani kako padaju mrtvi. Amerikanci su tu uvijek imali promjenu kadra dok je Sergio Leone kameru stavio iza ramena glavnog junaka u toj situaciji. Završna scena iz «Za dolar više» sa satom kao središnjim fokusom dvoboja je pokazala novi put režiranja tih scena. Kasnije je bila iskorištena mnoštvo puta u različitim filmovima, a još je više puta bila parodirana.
Posrećilo se da se u tom moru inovacija pojavi i genijalac filmske glazbe Ennio Morricone koji je promijenio filmsku glazbu u cijelosti. Do njegove pojave to su uvijek bile ozbiljne orkestralne kompozicije, on je pak revolucionarizirao stvari; uvodne teme su mu bile instrumentali, glazba je mogla biti bendovska, pop s mnoštvom čudnih zvukova (zavijanje kojota) i instrumenata (ljestve). Morricone je praktički za svaku scenu skladao novu glazbu ili napravio neku varijaciju na temu. Glazba je postala jedan od glavnih pokretača filmskih događaja, postala je sastavni dio scene a ne nešto pozadinsko.
Gluma je prestala biti kazališna, s puno priče, mimike… Clint je glumio a da nije skoro ništa radio ili govorio, samo je egzistirao u kadru i grizao cigaretu. Kamera i glazba su odradile ostalo.
Mnoštvo je još kojekakvih, malih i velikih, utjecaja spaghetti westerna na filmsku umjetnost općenito. Zato, ako nikad niste gledali neki spaghetti western, trk u videoteku po jedan. Iskreno vam zavidimo na iskustvu otkrivanja žanra…
10 ključnih spaghetti westerna
1. Bilo jednom na divljem zapadu (Once Upon a Time in the West – 1968.), R: Sergio Leone
2. Dobar, loš, zao (The Good the Bad and the Ugly – 1966.) R: Sergio Leone
3. Za dolar više (For a Few Dollars More – 1965.) R: Sergio Leone
4. Companeros (Companeros – 1970.) R: Sergio Corbucci
5. Veliki dvoboj (Big Gundown – 1966.) R: Sergio Sollima
6. Za šaku dolara(A Fistfuls of Dollars – 1964.) R: Sergio Leone
7. Moje ime je nitko (My Name is Nobody – 1973.) R: Tonino Valerii
8. Za šaku dinamita (A Fistful Of Dynamite – 1971.) R: Sergio Leone
9. Django (Django – 1966.) R: Sergio Corbucci
10. Smrt jaše na konju (Death Rides a Horse – 1967.) R: Giulio Petroni
