Bobo Stenson Trio
Indicum
(ECM / Dancing Bear)
Iako su na početku na njega utjecali Miles Davis, Bud Powell, George Shearing, Red Garland, Wynton Kelly, Bobby Timmons i McCoy Tyner, a svirao je s velikanima kao što su Sonny Rollins, Stan Getz, John Scofield i Gary Burton, švedski pijanist Bobo Stenson je s vremenom izgradio vlastiti pristup sviranju jazza koji se odlično uklopio u filozofiju ECM produkcije.
Naime, za tu diskografsku kuću, koja ove godine obilježava 50 godina djelovanja, snima od početka 1970-ih. “U ECM-u su od početka bili otvoreni prema ljudima s novim idejama. Nitko nije govorio da treba svirati ovako ili onako. To je vrlo kreativna tvrtka”, rekao je Stenson u jednom od naših razgovora. Tada je svirao i za ECM snimao s Janom Garbarekom i Terjem Rypdalom. No, već 1971. je, u triju s Jonom Christensenom i Arildom Andersenom, za ECM snimio svoju ploču “Underwear”. Do danas ih je obavio još sedam kao vođa trija i čitav niz u suradnji s drugim glazbenicima, najviše s Charlesom Lloydom s kojim je 1990. nastupio na Jazz Fairu u zagrebačkom ZKM-u.
Zato je upravo on jedan od nekolicine kojima je ECM u ediciji “Selected Recordings” objavio kompilacijski, Best Off album, a objavljuje i reizdanja.
Jedno od njih je CD “Indicum”, izvorno objavljen 2012. Stenson ga je snimio u triju s kontrabasistom Andersom Jorminom, s kojim surađuje već tri desetljeća, i bubnjarem Jonom Fältom koji se njegovom triju pridružio 2006. godine. U okviru Jazz ciklusa nastupili su u Maloj dvorani Lisinski. Bio je to jedan u nizu koncerata dobitnika European Jazz Prizea od kojih su, zahvaljujući HDS-u, svi nastupili u Zagrebu, a Stenson je te godine dobio tu prestižnu nagradu. To mu nije jedina. Primjerice Šveđani su ga proglasili nacionalnim blagom.
“Indicum” je, poput ostalih njegovih, tipičan ECM-ovski album. Zašto se usuđujemo tako govoriti? Jedna od karakteristika je europska glazbena estetika, ponajprije zbog utjecaja klasične glazbe, a Stenson ju je počeo učiti kao sedmogodišnjak i još uvijek ju svira za svoje zadovoljstvo. Također, to je fasciniranost jazzom koji je počeo svirati kao dvanaestogodišnjak, a poslije je stekao iskustvo sviranja po klubovima. Osim toga, to je interes za druge kulture i korištenje motiva narodne glazbe, u ovom slučaju skandinavske. Sve to osjeća se i na ovom albuma na kojem je svoj širok interes pokazao i odabirom repertoara.
Naime, osim skladbi koje zajednički potpisuju sva trojica članova tria te dvije Jorminove, kao i popularne “Ave Marie”, na svoj, prepoznatljiv, introspektivan, kontemplativan način obradio je po jedno djelo američkih jazz pijanista Billa Evansa i Georgea Russella, njemačkog kantautora Wolfa Biermanna, argentinskog pijanista klasične glazbe Ariela Ramireza koji je bio poznat po korištenju tradicijeske glazbe u svojim djelima, danskog klasičara Carla Nielsena i norveškog klasičara Ole Gjeiloa. Te su im skladbe poslužile kao sjajni prelošci za maštovite improvizacije i spontane interakcije.
Umirujuća je to glazba koja zahtjeva usredotočenost slušatelja, ali i nudi prvorazredan umjetnički užitak.
