Tord Gustavsen Trio
Opening
(ECM / 2022)
Svaka potraga za najboljim norveškim jazz pijanistom trebala bi uzeti u obzir opus Torda Gustavsena. Rođen 1970. u Oslu, taj svestrani umjetnik klavira se dohvatio u dobi od četiri godine. Studirao je psihologiju i jazz, usavršio se na području muzikologije, a tijekom duge i plodne karijere ostvario je niz zapaženih suradnji – primjerice, s pjevačicom Silje Nergaard ili pak s postavom Nymark Collective.
No Gustavsenov je output posebno blistav kad se pijanist nađe u ulozi vođe sastava. Otkad je 2003. godine u fokus publike i kritike dospio albumom Changing Places – s kojim je debitirao za renomiranu izdavačku kuću ECM – njegova reputacija i popularnost u Skandinaviji uzletjele su u nebo. Na prvi pogled, to je pomalo neočekivano s obzirom na naglašenu introvertnost. No Gustavsen očito najbolje funkcionira u okviru trija, koji pogoduje njegovoj melankoličnoj, umirujućoj crti. I koji mu omogućuje da uzvišena sjeta poprimi različite suptilne forme.
Navedena obilježja lako su prepoznatljiva na novom studijskom albumu Opening – impresivnom djelcu koje, za početak nikako ne bi smjeli propustiti oni koji obožavaju Jarrettov mitski The Köln Concert, ili pak bilo koji solo-piano LP slavnog američkog glazbenika, koncertni ili studijski. No, Opening – kao ni glazba na Kölnu, ili pak albumu Bremen / Lausanne ili Facing You, svejedno – nije skrojen s ciljem da bi na slušatelja ostavio dojam profinjene ambijentalnosti.
Ugođajnost je tek jedan dio njegova šarma. Od uvodne, briljantne “The Circle”, do zaključne “Vær sterk, min sjel”, Gustavsenov pristup istovremeno je promišljen i emotivan, discipliniran i prepušten improvizacijskom impulsu. I najvažnije, nikada ne zapostavlja autorsku dubinu i širinu, te perfektan melodijski senzibilitet. Sve to nužno priziva i druge usporedbe, primjerice s francuskim (proto)impresionistom Erikom Satijem, ili pak Billom Evansom kakvog poznajemo s njegovih baladnih albuma. No jazz, folk, gospel i klasične utjecaje Gustavson je uspio transformirati i utkati u vlastiti vokabular, postižući izvrsnu “kemijsku reakciju” s jednako suzdržanim ali elokventnim kontrabasistom Steinarom Raknesom (dokaz: solo u sjajnoj temi “Stream”), te bubnjarom Jarleom Vespestadom.
Glazba na albumu Opening teče tako sporo da se slušatelju može učiniti da će se svakoga časa jednostavno zaustaviti, ali to ne umanjuje njezinu snagu, intenzitet i elementarnu ljepotu. Ljepotu sličnu onoj kakva krasi prividno ledene, ‘neuhvatljive’ ali neodoljive skandinavske krajolike.
