Brad Mehldau & Orpheus Chamber Orchestra
Variations On a Melancholy Theme
(Nonesuch/Dancing Bear, 2021)
Pijanist Brad Mehldau snimio je album uz Orpheus Chamber Orchestra. I prije je iskazivao sklonost prema klasičnoj glazbi, ali nikad tako izravno kao na u ovom slučaju.
Naime osim jazz glazbenika kao što su Art Tatum, Bud Powell, McCoy Tyner, Herbie Hancock, John Coltrane, Miles Davis i Charlie Parker, na njegovo je stvaralaštvo utjecalo i puno skladatelja klasične glazbe, među ostalima Beethoven, Brahms, Schubert i Schuman.
“Nije stvar toliko o utjecaju koliko o nadahnuću, ne toliko o Beethovenovim notama koliko o načinu skladanja, o uređenju Beethovenovih skladbi, o načinu na koji iz jedne male ideje nastaje ogromna simfonija”, rekao je Mehldau u jednom od naših razgovora. “To je nešto što možete koristi u bilo kojoj vrsti skladbi, bez obzira o glazbenom stilu. Nikad nisam tvrdoglavo pokušavao svirati klasičnu glazbu, ali mislim da mnogo klasičnih harmonija prirodno ide uz jazz jer radiš s dvanaest tonova, radiš s harmonijama koje su postavljene prije mnogo godina. To je posezanje za nečim što možeš koristiti u improvizacijama. Primjerice Bach obuhvaća sve. Ne možemo raščlanjivati njegovu glazbu ili čak kritizirati ju, jer bez njega ne bi bilo nas. Ponekad me iz klasike nadahnjuje pristup formi. Uzeti jednu, dvije ideje i iskoristiti ih kao pokretačku snagu. Nešto kao što su radili Beethoven i Brahms, ali i neki u jazzu kao što je Thelonious Monk. On je bio duboko u tome. Igrao se s jednom melodijom, motivom. Nekoć je klasična glazba imala odlične improvizatore kao što su bili Beethoven i svi ti ljudi koji su znali improvizirati fugu ili bilo što. Ali to nije bitan element tradicije klasične glazbe. Ako izgubimo taj element jazza kao improvizirane glazbe, kao umjetnosti koja se izražava kroz stvaralaštvo koje se neponovljivo odvija u trenutku nadahnuća, tada bi postao više kao klasična glazba, ali bez teme jer ništa nije napisano. Treba se usredotočiti na improvizaciju i to pokušavam činiti. To volim kod jazza.”
Naravno, on je prije svega jazz improvizator pa se ni u ovom slučaju nije mogao osloboditi tog poriva. Ipak je njegov pijanizam u prvom planu. Radi se o sjajnom spoju jazza i klasike, pristupu koji se oslanja na glazbu treće struje koja je bila aktualna još u 1950-ima. U maniri jazz skladatelja koji su djelovali u tom žanru: Johna Lewisa ili Gunthera Schullera, i Mehldau je napisao djela koja se mogu mjeriti s onima spomenutih velikana.
Kao što naslućujemo iz naslova, teme su sjetne i depresivne, u skladu s današnjim trenutkom, pandemijom…, ali u njihovim varijacijama on si uzima slobodu da se razmaše, rasprši osjećaje, upusti u neobuzdane jazzističke improvizacije.
