The Best Of
{etRating 4.5}
Edith Piaf (1915.-1963.) neočekivana je umjetnica ne samo u okvirima svoje epohe; plod slučajne veze cirkuskog akrobata i povremene prostitutke (sa skraćenim radnim vremenom), odrasla u javnoj kući i pjevala na pariškim ulicama za sitniš do 1935. kad je njen život zauvijek promijenio uspjeh. Nastup u pariškom noćnom klubu “Gernys” lansirao ju je u tada rijetko prosvijetljeno nebo međunarodnih zvijezda epohe. Njena životna priča obilježena je neuzvraćenim ljubavima, nebrojenim propalim planovima, napadima radi njenog navodnog simpatiziranja nacista u vrijeme okupacije Francuske, potom još žešćom obranom njene časti onih drugih (jer je u međuvremenu postala ne samo dijelom, već upravo simbolom francuskoga Pokreta otpora). Tragičan kraj – kako to već biva – ubrzan je potom autodestrukcijom potpomognutom alkoholom i drogom, čime je u privatnom životu dokazala umalo jednaku nepredvidivost kao i u svojem javnom istupanju i radu. No ma kakvi bili njeni osobni neuspjesi, nitko joj ne može osporiti njen jedinstveni talent i neponovljiv glas koji je svojatao francuski Otpor, ali i obilježio i značajniji dio ere poraća, te se, ne sasvim bez temelja, nerijetko govori da je upravo Piaf onaj glas „duha Francuske“. Trostruki CD kronološki predstavljenog materijala čini se da napokon daje dovoljno dobar pregled ovog nevjerojatno snažnog osobnog izraza, bez mjesta u šansoni ikada prije i bilo kada nakon Vrapčića. Međutim, unatoč pohvalnoj okolnosti u kvaliteti ovdje predstavljenog materijala (većina materijala su digitalno remasterirane snimke njenih najpoznatijih izvedbi), prava vrijednost ovog izdanja krije se drugdje. Arhetipska predodžba pjevačice s bakljom (dovoljno je poslušati neuništivu «Non, Je Ne Regrette Rien») neizbježna je asocijacija dok slušamo njene rane izvedbe; ma kako snažne, pune uvjerenja i emocija, ujedno su iznimno i disciplinirane i svježe (čak i u kontekstu moderne šansone). Prema kraju ovog izdanja, snimke iz vremena pred sam kraj njenog života svjedoče o „sindromu pogrešnog suda“. Njena umjetnička pojava dijeli ga s kasnim godinama jedne Billy Holiday (posljednjih njenih aktivnih deset godina): brojni poklonici radi osobne tragedije zanemaruju neporecivo umijeće i stil koje i dalje izbija iz tog slomljenog glasa. Tako svi oni koji nisu čuli Mistinguett, kamoli druge velike kabaretske pjevačice koje su prethodile ili „naslijedile“ Piaf, teško mogu razumjeti cjelovitu povijest umjetničkog izraza i opći kontekst čiji je neponovljiv plod Piaf. Stoga valja pokušati razumjeti mjesto koje u općoj povijesti kulture zauzima njena iznimna pojava i naprosto ne povesti se za većinom koja je bezrezervno proglašava „otjelovljenjem francuske kulture“ i „esencijom francuske glazbe“, iako su takve asocijacije dakako neizbježne. No Piaf je prije svega dio upravo spomenutog kontinuiteta, amalgam iskrivljene slike svijeta i naslijeđa specifičnog scenskog izraza, a ovo izdanje najbolje nam može pomoći shvatiti upravo to.
Josip Vračar
