Music Of Herbie Hancock
{etRating 4}
Već smo dugo navikli da nas Chesky Records iznenađuje kvalitetnim izdanjima, no recenzirani album spada u red najkvalitetnijih u posljednje vrijeme. Snimljen prošle godine u odličnom akustičkom ambijentu Episkopalne crkve u New Yorku, potvrđuje vrhunsku tehničku razinu koju snimatelji i producenti kuće zahtijevaju. Svaki prostor, a to su obično crkve, klubovi ili koncertne dvorane, posebno se priprema za snimanje u kojem se koristi vrhunska elektronika, posebno odabrani mikrofoni i, naravno, stručan tim. Izbjegavanjem dosnimavanja i drugih intervencija na snimci, postiže se maksimalna autentičnost i prirodnost zabilježenog djela. S druge strane, posebnim smještajem mikrofona podalje od glazbenika u snimku se uz glazbeno djelo implantira i dobar dio ambijentalne akustike. Sve zajedno ima mnogo smisla i mora se priznati da je Hancock Island odlično snimljeno i producirano izdanje koje sve nabrojeno uspijeva zorno demonstrirati, a moderne „Chesky“ snimke prikazati u odličnom svjetlu. No snimka, iako je potpuno zaslužila ovih nekoliko redaka niti izdaleka nije ravna raspoloženom sastavu sastavljenom od iskusnijih od kojih su neki i imali i prigodu svirati s Herbiem Hancockom i onih energičnijih mlađih koji su na njegovoj glazbi gradili svoj izričaj i ovim su načinom došli u poziciju da još snažnije zarone u njegov glazbeni svijet. Lenny White, čiju karijeru su obilježile godine koje je proveo u legendarnom sastavu „Return to Forever“ i suradnja na Milesovu „Bitches Brew“ projektu, basist Buster Williams koji je svirao sa ogromnim brojem vrhunskih glazbenika uključujući i Hancocka, spadaju u stariji dio kvarteta. Mlađa garda uključuje saksofonista Stevea Wilsona i pijanista Georgea Colligana koji je uz sviranje Fender Rhodesa obavio i posao aranžera te glazbenog direktora projekta. Spoj mladosti i iskustva u ovom slučaju se pokazao odlično izbalansiranom mjerom. Već od otvaranja s „Cantaloupe Island“ nametnuo se svjež, kompaktan, ali i pomalo neočekivan zvuk kojem je Fender Rhodes davao prepoznatljivu notu. Odlična sola i istraživanje teme u ponekad neočekivanom smjeru, no bez radikalnijeg odmaka od originalnog predloška, formula su koju je sastav upotrijebio. Dobili su dinamičan i beskrajno zanimljiv album kojeg je moguće slušati i nekoliko puta uzastopce i uvijek uživati u Hancockovim klasicima konzumirajući iste ideje s drugačije pozicije.
Gordan Gaži
