Patricia Barber
The Cole Porter Mix
Odvažna pijanistica, skladateljica i pjevačica Patricia Barber na svom najnovijem albumu poduzela je izvanredno osobno, i istodobno snažno ekspresivno istraživanje sjajnih klasika Colea Portera. Njegovim pjesmama uspjela je udahnuti svjež zvuk i nova značenja, a zanimljivosti materijala pridonose i tri njene vlastite pjesme skladane u njenoj tipično inteligentnoj i duhovitoj maniri.
Osim neospornih pijanističkih kvaliteta, njen samosvojan glas predstavlja čitav orkestar instrumenata sposobnih kroz kontekst teme nepogrešivo izraziti izazovne tankoćutnosti višesmislenih riječi koje svakim svojim idućim slogom otvaraju nova značenja. Jedinstven izraz odlikuju zavodljiv manirizam spoja njenog stiha i glasa, snažna i tehnički besprijekorna instrumentalna ekspresija, koju uz vrhunsku pratnju njenog pratećeg kvarteta doživljavamo intelektualno iznimno stimulativnom, te zbog toga i slovi jednom od najinteresantnijih pojava američke suvremene jazz-scene. Njen neobičan senzibilitet i iskrenost izraza pomogli su joj ne samo u reinterpretaciji glazbe jedne od “najvećih američkih pjesmarica”, već i stvaranju njenih triju vlastitih kompozicija – prema vlastitim riječima – uvelike inspiriranih Porterovim pjesmama.
Singer/songwriter (pjevač/pjesnik, u pokušaju doslovnog prijevoda uvriježene sintagme na hrvatski) nije termin koji se često koristi u jazz miljeu, i tome postoji sasvim valjan (premda često zanemarivan) razlog. Jazz instrumentalisti, naime, nerijetko dokazuju da su kao autori stihova – ipak prije svega, pa – izvrsni instrumentalisti. U boljem slučaju, tipični stihovi na tragu doslovne faktografije teže jednoj od dviju krajnosti: pomodnog “znalaštva”, ili podizanja raspoloženja. U najgorem su – sramotno neinventivni i isprazni. Kao primjer uvjerljive iznimke, Cole Porter jedna je od nekoliko onih izvanvremenih pojava u ovom pogledu koje su i danas izvor nadahnuća za svakog odvažnog autora-individualca, kakav je, nedvojbeno, i Patricia Barber. Jazz instrumentalist s izvornim darom za stih i tekst danas se čini poput kratkog i prilično bezizglednog evolucijskog zastranjenja.
Ne čudi stoga što se mlađu jazz skladatelji hrane invencijom na tragu harmonijski „naprednijih“ popularnih skladatelja-pjesnika poput Steviea Wondera, Donalda Fagena, Stinga, te bez daljnjega Joni Mitchell, čija je suradnja s Wayne Shorterom, Pat Matheneyem i Jacom Pastoriusom razuvjerila posustale kritičare. Nakon pažljivog upoznavanja s ozbiljno isluženom pjesmaricom Colea Portera, shvatit ćemo, naime, da upravo u ovom umijeću leži korijen njenog osebujnog stvaranja koji je čini sasvim izvornom u kontekstu današnjeg autorskog jazz-pisma. Njeno čitanje izlizanih Porterovih tekstova krasi razoružavajuća osobnost, no ne valja se zavaravati. Premda će se neupućenima činiti kako je posljednjih petnaestak godina Barber u svojem stvaranju imala vrlo posebno mjesto (otprilike poput anakronog spoja Elle Fitzgerald i lude s tavana), uz svoju malobrojnu (ali vrlo zahtjevnu) publiku, u njenim su nastupima i izvedbama izbijali, koliko neusporediva odanost beskompromisnom stilu, toliko i sklonost “pristojnoj subverzivnosti”.
Njen Mythologies, album iz 2006. godine dobiva “Guggenheima”, a Barber izlazi s takvom lakoćom na kraj s prestižnom nagradom kao da je ne samo očekivana, već i sama po sebi razumljiva. Sjetimo se; na prethodnom albumu stilski stoji jednom nogom duboko u Ovidiju, dok je drugom čvrsto u Harlemu. U novom slučaju njen nepogrešiv nos za opasnost vuče je u središte novog stilskog rizika. No ma kako klizak, pod njenim prstima svaki poznati stari stih dobiva novo, koliko varljivo, toliko i lukavo značenje, uz pametnu duhovitost i neizbježni nagovještaj prikrivene namjere. Izvedene u njenoj samosvojnoj maniri, zvuka zatamnjene i opore slatkoće, dobrano vremenom nagrižena “I Get a Kick Out of You” (s novom harmonijskom progresijom) i “You’re the Top” (s novim tekstom), sugerirat će nekoliko novih semantičkih slojeva uz velikodušan pokušaj iznalaženja novih implikacija starim naslovima.
Kao obično, u svojoj maniri vrhunskog jazz-sastava, prateći bend Barberove besprijekorno prati svaku njenu sugestiju i daje iznova uvjerljiv kontekst za glavnu glazbenu misao na sceni, koja ovaj put više nije Porter, već spretna invencija na poznatom predlošku od kojega se i ne pokušava odmaknuti. Aranžmani su dobrano zasićeni zvukom saksofona što je jednostavno opravdati uzmemo li u obzir da je teško snimati s Chrisom Potterom, a ne dati mu prostora da diše punim plućima. Jedino mjesto gdje se “pokorio” i zvuči potisnuto je u završnoj “The New Year’s Eve Song”, te u jednoj od tri vlastite kompozicije Barberove. Premda kockarski proračunata, odluka o uvrštavanju vlastita materijala na album posvećen Porteru ovdje se očito pokazala opravdanim rizikom (za sumnjičave, dovoljno je poslušati odličnu “Snow”), pa se zaključak nameće gotovo sam po sebi.
Iako Barberovu nostalgija sama po sebi nikad, čini se, nije previše intrigirala, album – koji na prvi pogled djeluje kao opušteno odavanje počasti neprijepornom autoritetu i njegovom nezaobilaznom opusu – uspijeva na koncizan način prenijeti svu hrabrost i baršunastu snagu koju ljubitelji glazbe Patricie Barber očekuju. A ona iz albuma u album pokazuje da publika čini to s povjerenjem, i potpuno opravdano.
