Matthew Shipp
4D
(Thirsty Ear, 2010)
Pijanisti u jazz glazbi oduvijek bude pozornost najrazličitijim načinima kojima promišljaju i grade zvuk svog instrumenta, te potpuno različitim pristupom i senzibilitetom kojim konačno i oblikuju glazbeno djelo.
U posljednjih nekoliko godina ime Matthew Shippa se u takvom kontekstu sve češće spominje i to u potpuno kontroverznim raspravama i dojmovima o načinu na koji koristi svoj instrument, ali i još više o glazbenoj viziji koja je ponekad teška i manje pristupačna prosječnom konzumentu, no nikad joj ne manjka atmosfere, snage i posebnosti.
Shipp spada u onu kategoriju glazbenika koji su uvijek potpuno prepoznatljivi u zvuku svog instrumenta, pomalo specifičnoj tehnici, ali i pamtljivi po gotovo eruptivnim trenucima u kojima njihov instrument progovara neočekivano snažno. Na svojem posljednjem koncertu u Zagrebu sve te osobine bile su jasno vidljive unutar pomalo opskurnog nastupa u kojem je potpuno izostao bilo kakav kontakt s publikom ili želja da se barem na trenutak skrene prema nešto lakšim temama koje su bile prisutne na početku njegove samostalne karijere. Pijanist je svoja glazbena razmišljanja, koja su u ovom trenutku u naglašeno kompleksnoj i burnoj fazi, prenio publici u najsirovijem obliku. Iz takvog okruženja izronio je i njegov posljednji solo album jednostavno nazvan 4D. Na 16 skladbi koje su kombinacija standardnih i autorskih kompozicija Matthew Shipp pruža gotovo neograničenu količinu svojih glazbenih kontemplacija, snage u izričaju i naglašeno guste strukture.
Slušajući obrade standarda sve te karakteristike postaju još naglašenije, ali je slušatelj neprestano suočen s nepredvidivim skretanjima s teme koja se mogu učiniti pretjeranima i nesvrhovitima, no nakon slušanja albuma u cijelosti dojam koji 4D ostavlja je vrlo snažan. Tek nakon nekoliko slušanja ukupan materijal dobiva dojam kohezije i fine niti koja veže naizgled nabacane skladbe. Tada i ime albuma dobiva jasniji smisao. Četvrta dimenzija je zapravo dimenzija glazbe koja intrigira, koja provocira i koja postavlja zagonetke i pokušava svojom specifičnom strukturom i odgovoriti na pitanja koja postavlja.
4D nije album koji se jednostavno sluša, niti predstavlja predah, no njegove vrijednosti apsolutno zaslužuju da ga se predstavi i ponudi ambicioznijim slušateljima avangardnijih glazbenih afiniteta. Nema sumnje da će dojmovi biti kontroverzni. No “4D” vrijedi čuti.
