Nicola Conte
Rituals
(Schema Records, 2008)
Iako bi Conteove najsvježije umjetničke dosege bilo bedasto otpisati samo zato što je počeo koketirati s ponešto šire prihvaćenim glazbenim stilovima nego što ih je implicirao žanrovskim određenjima u svom dosadašnjem radu, novi će se njegov dugosvirajući uradak pronaći vrlo blizu granice koju s druge strane nastanjuje lounge.
Istodobno pitak, a ne i plitak, vrlo pametno i gotovo nevjerojatno konzervativno aranžiran, uz vješto korištenje vrsnih vokala (pretežito ženskih), album ovog talijanskog producenta, gitarista i DJ-a od postojećih žanrova uzima naprosto ono što mu se u trenutku učini zgodnim, te se u cjelini vrlo lijepo uklapa u kontekst modernog plesnog groovea. Velikim dijelom ovom dojmu je pomogao dalekovidan odabir gostujućih suradnika, poglavito njujorškog soul-pjevača mlađe generacije Josea Jamesa, čiji blago nazalan i sugestivan vokal na tragu Terry Calliera dominira u tri odlične jazz kompozicije (“Awakening” je možda najbolji primjer postupka, kao postmoderna posveta klasičnoj nokturnoj baladnoj formi). Od ostalih, ovdje je gotovo neizbježna Ciara Civello koja će zablistati u “Paper Clouds”. Tako se unatoč izbjegnutim “profinjenim” tehnološkim postupcima nećemo oteti dojmu koji s pravom brane dežurni stilski čistunci, pa ćemo u dijelovima prepoznati glazbu za “lounge šminkere”, istu onu koju bismo, manje osviješteni, samo par godina ranije zvali acid-jazz.
U nedostatku one doze hrabrosti koja bi nekolicini manje zrelih autora nedostajala da zakorače u bujne vode “pravog” jazza, međutim, ovo recentno izdanje imat će ipak među znalcima jazza posebno mjesto, jer pomnije slušanje otkriva ispod naslaga pop-tekstova lijepo poliranu muziku koja, istina, nije svjetlosnim godinama daleko od Zero7, niti Koop, ali se protokom i raznovrsnošću materijala jednako brzo zavlači pod kožu i gotovo smo uvjereni da je primijenjen “dekonstrukcijski postupak” doveo do rezultata koji sentimentom stoje na tragu ne samo spomenutih, već jednim dijelom i remek-djela poput Davisova Kind Of Blue, ponekog easy-listening kič komada s početka 70-tih (koji se otkriva tek pomnim slušanjem), te elegancije bossa nove, poput Quebecova “Bossa Nova Soul Samba”, te još ponekih. I ne pokušavajući se izmaknuti utjecajima uvijek isplativih retro-trendova, Rituals teško može biti pogrešno tumačen kao nostalgični soundtrack za precijenjene lifestyle restorane i lounge barove, jer su jedine dvije stvari koje njegovoj svježini eventualno možemo prigovoriti zapravo nedostatan autorski fokus s jedne strane (što samo po sebi nije tako strašno), te ponešto previše ispolirana produkcija s druge.
Unatoč svemu, obje ove zamjerke mu ne umanjuju pozitivan opći dojam gotovo uopće, te će radi ugodno uravnotežena Conteova artističkog hoda po rubu ovaj album zasigurno naći brojne poklonike i izvan kruga redovitih potrošača jazza.
