Waveform
Aquarius
{etRating 3}
Kad se izgovori kovanica fusion jazz može se istovremeno pomisliti na neka od hrabrih i genijalnih djela Milesa Davisa, ali i na jazz «kuruzu»; uhu ugodnu ali neizazovnu glazbu koja se vrti na svakoj TV špici, saharinski smooth jazz koji balansira na rubu trivijalnosti. Tehnički uvijek savršeni, izvanredno snimljeni, bendovi takvog izričaja plijene pažnju matematičkom točnošću izvedbe, ali kao da su, čast izuzecima, namjerno usmjereni na virtuoznost, a manje na autorsku osobnost.
I ekipa iz Splita okupljena 2007. godine oko gitariste Mire Alduka i bubnjara Jana Ivelića ima album koji za hrvatske standarde izvrsno snimljen, dinamički poletan, svi članovi benda su pravi virtuozi i sviraju fusion jazz, ili jazz rock s izletima u vode nešto mekšeg i sanjivijeg smooth jazza. Sve su pjesme instrumentalne, autorske i sve se baziraju na igri saksofona (fin posao obavio je etablirani saksofonist Dražen Bogdanović koji je svirao u Black Coffee, za Olivera i Gibonnija) i gitare, naslonjene na razigranu, prilično funky ritam sekciju. I nesumnjivo, Waveform mogu stati uz bok bilo kojem svjetskom fusion jazz sastavu ovakvog tipa. Ostaje samo ono pitanje načelne naravi; je li takva vrsta glazbe vrijedna ili tek ugodna podloga za popodnevno čitanje novina. Dakle, Waveform se po ničemu ne razlikuju od svjetskog prosjeka i to im je ujedno veliki plus i svojevrsni minus. Da su unutra ubacili nešto lokalnog mediteranskog backgrounda, onda bi se uši mogle naćuliti drugačije i dalo bi se pisati u posve drugačijem svjetlu. Ovako, Waveform ne sviraju ništa što već nismo čuli mnogo puta na potezu od Chica Coreae do Jeffa Goluba. I još jednom, to što sviraju, sviraju jako dobro.
Uvodna M. Hide – ako naslov zapravo sugerira na Mr. Hydea – krivo je nazvana, jer je ona na neki način Dr. Jekyll ovog albuma. Dok ostatak materijala naginje uglavnom blažim tonovima, ovaj bi se naelektrizirani komad instrumentala mogao povezati s nešto progresivnijim jazz rockom kakvog je početkom 70-ih gajio Billy Cobham. I «No Way» s nešto fuzirane čvršće gitare ostaje u domeni bližoj rock izričaju, «Lonely Sunset» je već mnogo nježnija i mekša, kao i «Transformation», te «Thin Line». I sve funkcionira kao kratki vodič kroz povijest fusiona, to jest smooth jazza; ima tu i Groovera Washingtona Jr.-a, tipičnih Bensonovih gitarskih pasaža, i funkya Leeja Ritenoura, delikatnosti Pata Methenya. Konačno, Waveform su – kolikogod žanrovska forma može djelovati izlizano – osvježenje na domaćoj jazz sceni.
