U2
No Line On The Horizon
(Island / Aquarius)
Teško je s U2 ostati objektivan u svjetlu friške činjenice da su rasprodali dva koncerta na maksimirskom stadionu u svega nekoliko sati, da se noćilo pred trgovinama ne bi li se došlo do karte i da su mnogi ostali bez nje i nakon što je otišlo 125 tisuća karata. Imajući na umu da su Zagreb u prošlosti pohodile nebrojene veličine na vrhuncu karijere, od Stonesa, koji su na vrhuncu bili i za prvog posjeta Zagrebu 1976. i drugi put 1998. na hipodromu, do Davida Bowiea pa nije bilo takve navale, da su ne tako davno u Zagrebu otkazivani koncerti veličina kao što je Metallica zbog slabog interesa publike, da smo usred najgore krize od Velike depresije, prodaja 125 tisuća karata za jedan koncert neobjašnjiv je fenomen. Tih se brojki na svojim mitinzima ne bi posramili ni Tito ni Tuđman u najboljim danima, središnje ličnosti nekih od dosad najvećih javnih okupljanja u Hrvatskoj. S “malom” razlikom – na njihove “koncerte” nije se plaćala karta od 250 do 2.000 kn kao za U2.
I zaista je teško ostati objektivan i običnom dioptrijom gledati novi, 12. po redu, studijski album irske super-grupe. Zaključimo diplomatski na početku da “No Line On Horizon” nije ni najbolji ni najgori u karijeri. Oko najboljeg bi se dalo pisati stranice, o najgorem možda dva retka, barem iz kuta potpisnika ovih redova. Pokušaj uskakanja u vlak modernog, tvrdog rokijanja (da iskoristimo kovanicu kolege Zlatka Galla), karakterističnog za friške restauratore novog vala, na posljednjem “How To Dismantle An Atomic Bomb” zvučao je prilično patetično. Instant furioznost, tupost u silini, melodije za laki zaborav, nisu to bili U2 kakve znamo, iako se većina ljudi od pera iz nekog razloga divila odluci članova benda da istražuju nova područja, pa čak i prema rock dinosaurima poslovično napasni NME koji je udijelio ocjenu 9. Možda su bili i u pravu, no ovaj autor to s odmakom vremena ne može provjeriti jer je poslije desetak preslušavanja CD završio u košu za smeće. Kako god, nije ostao u dobrom pamćenju.
“No Line On The Horizon” dolazi poslije najveće diskografske pauze u karijeri od punih pet godina, započet je još 2006. pod producentskom palicom legendarnog Ricka Rubina, odgovornog za pojavu šarolike glazbene bulumente (Slayer, Beastie Boys, Run DMC) i zaslužnog za održavanje genijalnosti Johnnya Casha u trećoj dobi, i koječega još. Nije išlo pa su pozvani provjereni spasitelji Brian Eno i Daniel Lanois. Ispravna odluka jer je taj par još tamo od Unforgettable Fire u U2 glazbeni svijet unosio masivnu dozu uzvišene atmosfere, ili – kako je to lijepo na svom albumu Surprise za Enoa napisao Paul Simon – proširivao sonične pejzaže. Iako ima par eklektično-populističkih brzanaca (čudno odabrani singl, rijedak ispodprosječni moment “Get On Your Boots” i “Stand Up Comedy”), ovaj je album ispunjen dubokim emocijama i pripadajućom iskrenošću. U globalu, U2 su imali i autorski hrabrijih iskoraka, možda jače naelektriziranih i svakako originalnijih, ali strašan je adut njihove nove diskografske priče pjevanje Bona Voxa, usudili bi se reći, najupečatljivije otkad se uhvatio mikrofona. Totalno unutra, predan, pun strasti, zreo pjevač, Bono poslije godina lagane artificijelnosti u studiju nema nikakvu distancu, on je medij koji amplificira ispjevane stihove do neslućenih emotivnih visina. U visokoj autorskoj formi, s pjesmama koje se iz zvučnika ukazuju većima od života, No Line On The Horizon se nameće kao najkompletniji album slavnih Iraca od Achtung Baby iz sad već daleke 1991. i stoji mu uz rame. Ili to iz nas progovara subjektivnost onih 125 tisuća prodanih ulaznica za dva zagrebačka koncerta?
Šalu na stranu, ima ovdje čak i koncepcijskih sličnosti s znamenitim Achtung Baby, barem u uvodne tri pjesme. Naslovna uvodna pjesma nosi podudarnu retoriku “ZOO Station” koja otvara Achtung Baby. Obje su malo mistične, s podjednako briljantnim i inventivnim gitarskim pasažima The Edgea, eksperimentalne i tenzične s diobrom mjerom. U refrenu odlaze u smiraj i funkcioniraju kao prikladni uvodnik hitu iza sebe što “Magnificent” jest, kao što je bio i parnjak “Even Better Than The Real Thing”. Pune energije s “masnom” melodijom, obje tematiziraju ljubav, tu vječitu inspiraciju svake umjetničke duše. Treća stvar na Achtung Baby bila je “One”, jedna od najjačih laganih pjesama U2 uopće, treća na No Line On The Horizon “Moment Of Surrender” pridružuje se tom društvu izabranih balada iz njihove kajdanke. Govori o ljudskom posrtanju u narkomansku ovisnost u punih sedam i pol minuta, a da niti jedna sekunda nije suvišna ili preduga. Ovo je možda najdublje utonuće U2 u glazbeno srednjestrujaštvo, ali tako atmosferično i iskreno odrađeno da ne treba tražiti boljih par minuta na albumu. Vjerujte, Gibonni lije suze od ganuća kad ovo sluša. U2 su mekši, topliji negoli na albumu koji nam je poslužio kao referenca. Možda i zato što je Achtung Baby sniman u Hansa studijima u Berlinu gdje je nastao niz briljantnih, ali hladnih antologijskih albuma, od Heroes Bowiea do Firstborn Is Dead Nicka Cavea, dok je No Line On Horizon nastao uglavnom u Maroku, sniman u dvorištu hotela Riad u gradu Fezu. No ta toplina, otvorenost i smekšavanje sasvim su u skladu s godinama benda. Ipak, bilo bi nepošteno reći da je 12. album u karijeri djelo za ugodno i dostojanstveno starenje. Previše vatre suklja iznutra za tako trivijalnu etiketu.
