Lovro Pogorelić trećega travnja nastupio je kao solist pred brojnom zagrebačkom publikom u KD Vatroslava Lisinskog. Orkestrom Zagrebačke filharmonije ravnao je slovenski dirigent velikog ugleda i profesor dirigiranja na Bečkome glazbenome sveučilištu, maestro Uroš Lajovic.
Piše: Josip Vračar
Programom je dominirao Drugi koncert za klavir i orkestar u g-molu, op.16 Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, djelo čija razina tehničke zahtjevnosti nerijetko u kritici nepravedno prekriva njegovu glazbenu izražajnost i značaj, o čemu je zorno svjedočila Pogorelićeva snažna izvedba. Naime, ovaj glazbeni trenutak ostao je ne samo vrhuncem prvoga dijela programa, već i čitave večeri, upravo radi neupitne individualnosti kompozicije u kojoj se pijanist očito vrlo dobro prepoznao i snašao. Tonska uravnoteženost orkestra tokom izvedbe i besprijekorna egzekucija tehnički najzahtjevnijih dijelova Koncerta ostavili su dovoljno prostora istaknutom pijanistu za nadahnutu interpretaciju djela veličanstvene snage, za koju se na trenutke činilo da unatoč dinamičkim ograničenjima instrumenta veličinom glazbene misli glavne teme uvelike natkriljuje i zasjenjuje čitav orkestar. Jedinstven u pijanističkoj literaturi, ovaj Koncert u Pogorelićevoj izvedbi čini se monolitnim zapisom o neshvaćenom pojedincu u kontekstu zbivanja epohe koja ga gazi i naposljetku proždire, snažno valjanje bijesa i očaja do svoje tragične eskalacije koju više ništa ne može zaustaviti. Tankoćutno razumijevanje ove jedinstvene kompozicije u Pogorelićevu čitanju seže od njenih dinamičkih kontrasta, odnosa s velikim gudačima, preko melodijske i harmonijske progresije, sve do jasnog prepoznavanja konačnih granica strukture koju je bilješkama uz kompoziciju autor dao jasno poštovati time do krajnosti koristeći izražajne mogućnosti instrumenta. Međutim, Pogorelićeva interpretacija uvelike nadilazi ograničenja programnog konteksta koji neizbježno prati povijest nastanka Koncerta, te se po koncu izvedbe jednostavno nemoguće osvrnuti na ovaj glazbeni čin drugačije nego u potpunoj tišini priznajući veličinu djela, značaj trenutka i snažnu ekspresivnost izvedbe. U koncentraciji i čistoći glazbenih ideja, njihovoj međusobnoj koheziji i ekspresivnosti, a koje se jasno doživljavaju u Pogorelićevoj interpretaciji, leži ključ veličine ovog nepravedno zanemarivanog djela.
Sasvim subjektivno, jedini trenutak u svojoj snazi usporediv s ovim nastupio je netom po gašenju odjeka posljednjih taktova Preludija br. 4, op.23 u D-duru, Sergeja Rahmanjinova. U ovom osebujnom djelu eterične ljepote o neupitnom umijeću instrumenta Pogorelić svjedoči u dodatku koji je izveo na kraju prvoga dijela. U čistoj lirskoj introspekciji za koju se čini kao da više i nije od zemaljskih briga i ovoga svijeta, vrsni se pijanist na najnježniji način za ovu večer oprostio od zahvalne zagrebačke publike, te istovremeno pozvao na slušanje izvrsnog materijala koji donosi njegov novi album. Ovim nastupom, naime, pijanist je istovremeno promovirao i svoj novi studijski album snimljen za francusku izdavačku kuću Intrada, a koji za područje Hrvatske uvozi i distribuira Dancing Bear. Na albumu su zabilježene snimke izvedbi djela M.P. Musorgskog (Slike s izložbe) i Rahmanjinova (Preludiji). Izvedbom spomenutog Preludija, nadalje, Pogorelić slikovito svjedoči o vlastitom razumijevanju “dubine spoznaje” o kojemu prateći tekstovi pokušavaju dočarati mjesto u sustavu umjetnikovih prioriteta. Štoviše, stječemo dojam kako Preludiji Rahmanjinova u ovom slučaju nisu tek “Pogorelićeva spoznaja” o čemu je bilo riječi uz tekst koji je pratio objavljivanje albuma, već iz duboke snage kojom njegova izvedba zrači zapravo govori suštinska pomirenost s ovom spoznajom.
Ravnanje maestra Lajovica za ovaj glazbeni trenutak zaslužuje sve pohvale, tim više jer se u drugom dijelu programa još jednom pokazao vrhunskim interpretatorom i onih poznatih djela. Simfonijsku pjesmu op.30 Richarda Straussa “Tako je govorio Zaratustra” uspio je tako i pored svih potrošenih i neizbježnih “filmskih” i “filmičnih” konotacija učiniti svježom, snažnom i blještavom, te i u 2009. godini recentnom i relevantnom, kao što je djelo modernošću kompozicije i svježinom ekspresiviteta plijenilo u vrijeme nastanka i svoje praizvedbe. Dakako – orkestar na čije smo nastupe u Lisinskom već navikli, pokazao se još jednom “općim mjestom svake vrhunske izvedbe”, prije svega uvježbanošću i usklađenošću koji se već podrazumijevaju.
Bez daljnjega je onaj neuhvatljivi sastojak koji je ovaj glazbeni trenutak učinio pamtljivim upravo Zagrebačka filharmonija i bez njega vrhunski užitak kojemu smo imali prilike svjedočiti nikako ne bi bio potpun. O njihovoj čaroliji možda najbolje svjedoči nekoliko prekratkih prvih minuta na početku večeri, kada su puhači izveli ovdje malo poznatu “Sonatu Pian’ e Forte” Giovannia Gabrielia, djelo iz ciklusa “Sacrae symphoniae” iz – šesnaestog stoljeća! Dva manja ansambla puhača filharmonije uspjeli su nam dočarati nevjerojatnu osebujnost harmonijskog genija koji je usto spregnut zvukom sada limenih puhača Gabrielijevoj glazbi dao dozu vanvremenske ljepote, nevjerojatno tople izražajnosti i pitkosti koja je svakome pristupačna i razumljiva.
