“Bruce Springsteen je jedan od zadnjih istinskih rock & roll pravovjernika, a s ovako konzistentnim opusom, stilskim rasponom i snagom, njegov rad zahtijeva istu vrstu ozbiljne analitičnosti kakva je bila potrebna za sve majstore koji su mu prethodili.“ Tako je priču o Bossovoj karijeri započeo američki kritičar Paul Evans u tekstu objavljenom u knjizi Rolling Stone Album Guide, u izdanju iz sada već davne 1992. godine.
U to je vrijeme Springsteen simultano objavio dva studijska albuma: veoma solidan Lucky Town, te Human Touch koji se u retrospektivi pokazao njegovim (vjerojatno) najslabijim ostvarenjem uopće. No to je manje važno; promatrano u cjelini, riječ je o kantautoru koji je danas jednako, premda na drugačiji način, relevantan kao i prije trideset i kusur godina kada je Jon Landau, tadašnji (također Rolling Stoneov) kritičar, a kasnije Bruceov menedžer, zapisao: “vidio sam budućnost rock ‘n’ rolla i njeno je ime Bruce Springsteen”. Sublimirajući gotovo sve američke glazbene idiome – od dylanovskog folka, spectorovskih zvučnih bombi, Motowna, Staxa i countryja do energičnog rocka kakvoga su prije njega usavršili Creedence Clearwater Revival – on se formirao, a i ostao, jednom od ključnih hodajućih institucija suvremene popularne glazbe.
Ustvari, od svih pripadnika stare garde upravo je The Boss svoju karijeru zadnjih godina revitalizirao najtemeljitije: nadahnut izlet u protestni folk Petea Seegera na bezrezervno preporučljivu albumu We Shall Overcome, potom uistinu očaravajući The E Street pogodak Magic (koji mu je priskrbio posve novu generaciju poklonika) te nedavni Zlatni globus zarađen za pjesmu “Wrestler” iz istoimenog filma, to su samo neki argumenti koji dokazuju da slavni kantautor na pragu šezdesete razmišlja o svemu samo ne o mirovini.
No čak ni najoptimističniji fanovi nisu mogli ni sanjati da bi Springsteen ovako brzo mogao isporučiti friški studijski album. U skladu s tako žustrim radnim tempom, obrisi projekta Working On A Dream zapravo su se počeli nazirati još u vrijeme finalnih sessiona za Magic; međutim, pjesme koje su pritom nastajale nisu zvučale kao kraj jednoga albuma nego kao početak sasvim nove priče.
I kakva je nova Bruceova storija? Nešto tanja, u cjelini više okrenuta popu šezdesetih, kreativno manje konzistentna od prethodnika, ali još uvijek vrijedna čitanja – posebice zbog nekoliko vanserijskih pjesama razbacanih u stilski šarenom mozaiku koji ponovno nosi potpis uberproducenta Brendana O’Briena. Odlična osmominutna tema “Outlaw Pete” – gotovo morriconeovska u svom sporom dijelu – jedna je od najambicioznijih u njegovom bogatom katalogu; spomenuta akustična “Wrestler” ubačena je na kraj u formi bonusa, “Life Itself” je također besprijekorna, puna tjeskobnih opservacija i zatamnjenih stihova, a još introspektivnije zvuči akustična “The Last Carnival”. “Good Eye” je prljavi i pomalo netipični komad bluesa, “Tomorrow Never Knows” je obojena lepršavim, ultralight countryjem i nema nikakve veze s istoimenim psihodeličnim eksperimentom Beatlesa s albuma Revolver.
S druge strane, u kičmu svake Bruceove autorske ekspedicije ugrađen je prepoznatljivo srčani himnični kod: lako ga je detektirati u (ovaj puta) ne osobito efektnoj “My Lucky Day”, u pomalo banalnoj “This Life” ili osjetno boljoj naslovnoj skladbi, koja tek ponovljenim preslušavanjem otkriva svoj kompletan šarm. Tek će ona Springsteena pokazati u onome za što je stvoren: slavljenju nade i vjere, čak i u ne baš optimističnom okružju. Prije tri i pol desetljeća himna je bila “Born To Run”, no i himne, ma kako blistave bile, mogu se modificirati: ovo definitivno nisu vremena za eskapizam romantičnoga tipa, a Springsteen je prvi koji je to kadar priznati.
No čak i onda kada nije briljantan ili inspiriran kao inače, valja mu poželjeti ono što je davno u pjesmi sročio njegov kanadski kolega Neil Young – “long may he run…”
ESENCIJALNI THE BOSS: Top 5 najboljih albuma
The Wild, The Innocent And The E Street Shuffle (1973.)
Premda je i prvijenac (Greetings…) uzbudljiv, tek je na drugom albumu Bruce pokazao prve simptome velikoga autora: urbani, jazzom i folkom podloženi rock epovi, euforični u nastupu i savršeni u izvedbi, podjednako pod utjecajem Dylana i Vana Morrisona.
Born To Run (1975.)
Ključno izdanje karijere, album na kojemu se oslobodio Dylana i zakačio za Phila Spectora, ostavši i dalje potpuno svoj.
Darkness On The Edge Of Town (1978.)
NME-ev album godine 1978., s razlogom: “Badlands”, “The Promised Land”, “Racing In The Streets” i naslovna tema, tek su neki argumenti i za najjače epitete.
Nebraska (1982.)
Album samotno filmičnog ugođaja, snimljen u kućnoj produkciji, uz akustičnu gitaru na četverokanalnom magnetofonu. Urbani folk klasik.
We Shall Overcome: The Seeger Sessions (2006.)
Izvrsne prerade tradicionalnih skladbi koje je 50-tih i 60-tih godina proslavio legendarni folk pjevač, mirovni agitator i borac za ljudska prava Pete Seeger “skuhane” su bez E Street Banda, a uz podršku 14-člane, besprijekorno nadahnute ekipe.
