Vladimir Horowitz
Horowitz In Hamburg - The Last Concert
(Deutsche Grammophon, 2008.)
Istrčavši prpošno na pozornicu velike neobarokne dvorane hamburške Musikhale u pola pet poslijepodne dana 21. lipnja 1987. godine, 83-godišnji Vladimir Horowitz obilježio je puni krug.
Čim mu je to zdravlje dozvolilo, odlučio se na novu europsku turneju, a Hamburg, grad u kojemu je po izlasku iz Sovjetskog Saveza po prvi puta nastupio i u studijskim snimkama zabilježio svoje umijeće još davne 1926. godine, za sve je značio krunu njegove sedam desetljeća duge karijere. Malo je poznato da se na novi ciklus nastupa jedan od najvećih pijanista dvadesetoga stoljeća odlučio netom po prestanku uzimanja teških antidepresiva. Ovo je ujedno bio pravi uzrok naglog zatamnjenja punog sjaja njegovih recitala pred američkom i japanskom publikom nekoliko godina prije toga: lutanja i nesigurnost, zaboravljeni tekstovi, te padovi u koncentraciji koji se naizgled ničim nisu mogli objasniti.
Ovdje objavljena snimka po prvi puta u cjelini donosi izvedbu maestra u tehnički izvrsno odrađenom postupku ekipe Sjevernonjemačkog radija (NDR), a koja se do sada pojavljivala pred javnošću tek u dijelovima. S druge strane, odabir glazbenog materijala otkriva novog i razigranog Horowitza, njegovu novootkrivenu glazbenu radost – Mozarta, te disciplinirano pristajanje na nove tehničke okolnosti kasne interpretativne dobi. Upravo je u ovome vjerojatno njegova veličina, o čemu snimka zorno svjedoči: jasno prepoznavanje ograničenja vlastite tehnike i male snage poodmakle dobi, istovremeno uz mudar odabir predloška koji će od klavira, u svojoj prirodi perkusionističkog, učiniti naglašeno melodiozan i pjevan instrument. Ovo samo po predstavlja sebi ambiciozan i beskrajno hrabar pothvat, tim više kada razumijemo da je pojam pjevnosti u Horowitzevoj estetici istoznačnica za obilje malih detalja, boja i sjena, koje se čitav život tvrdoglavo trudio prenijeti bez obzira na ograničenje samog instrumenta.
Slušajući snimku, postaje jasno da se u slučaju ovog majstora nipošto ne radi o bilo kakvom kompromisu, već o potpuno izbrušenoj umjetničkoj viziji, koju bravurozno prenosi s nevjerojatnom pažnjom u svim aspektima izvedbe: tehničkim, interpretativnim, tonskim. Uz spomenutu Mozartovu Sonatu u B-duru (K.333, 315c) i Rondo u D-duru (K.485), valja istaknuti nadahnutu izvedbu “Kinderszenen” R. Schumanna, te mazurku i polonezu Chopina. Izdanje donosi i dva bisa s ovog odličnog koncerta, kojima jasno pokazuje da duljina glazbenog predloška nipošto ne određuje i veličinu i značaj glazbene misli. Uz lirsku idiličnost Schubertova Glazbenog trenutka (Moment Musical in F minor, D780, no.3) posebno preporučujemo Enticelles, Op.36 no.6 Moritza Moszkowskog.
Svim štovateljima klavirskih interpretacija ovo izdanje preporučit ćemo kao ilustrativni etalon jednog drukčijeg viđenja popularne klasike, a poznavateljima Horowitzeva rada na konačan uvid u zrele i posljednje zabilježene umjetničke dosege nesumnjivog autoriteta klasičnog repertoara. Ovo je njegov posljednji nastup pred publikom. Dvije godine potom, Horowitz umire od posljedica srčanog udara. (Ocjena kvalitete snimke: 4,5)
