Poznat po snažnom, prepoznatljivom, baršunastom baritonu, velikoj muzikalnosti i profinjenim izvedbama, vodeći pjevač na današnjoj jazz i soul sceni, također glumac, skladatelj i pjesnik, Gregory Porter je objavio svoj novi album, “Nat King Cole & Me”. Nakon što je na dosadašnjim albumima izvodio uglavnom vlastite skladbe, ovaj je u potpunosti posvetio svojem idolu.
Vokal na dobrom glasu
Piše: Davor Hrvoj
Naime, prva jazz ploča koju je čuo u životu bila je ploča Nata Kinga Colea. Od tada je, budući da je odrastao bez oca, Cole za njega bio očinska figura, a poslije i glazbeni uzor. Slušajući njegove ploče zamišljao je kao da pjeva upravo za njega. Nikad nije pokušavao zvučati poput Nat King Colea, ali osjećajnost njegova glasa na njega je djelovala kao buđenje u nekom drugom svijetu što je snažno djelovalo za njegovo kasnije stvaralaštvo.
Među njima su neke od najpoznatijih, one koje poistovjećujemo s Natom Kingom Coleom, među ostalima “Mona Lisa”, “Smile” i ”Nature Boy”. Jedina Porterova je “When Love Was King”. Deluxe izdanje prošireno je s četiri izvedbe.
Naravno, u izvedbama na ovom albuma osjeća se niz utjecaja kojima je bio izložen tijekom odrastanja i glazbeničke karijere. U njima se čuju odjeci raznih žanrova afroameričke glazbe: jazz, R&B, blues, gospel, soul. Naime, uvijek se pokušava izdići iznad žanrovskih ograničenja i zato je proučio i cijeni tradiciju. Primjerice, njegova je majka bila ministrantica s kojom je često pjevao u crkvi.
Nadahnjuje se djelima raznih umjetnika, među ostalima Langstona Hughesa, Mahalie Jackson, Marvina Gayea i Johna Coltranea. Iskustvo je stjecao i surađujući s poznatim jazz i ne samo jazz glazbenicima, među ostalima s Dianne Reeves, Nicolom Conteom, Davidom Murrayem, Jamiem Cullmom i Renee Fleming.
Očekuje se da će njegov novi CD opet konkurirati za najviše pozicije među diskografskim izdanjima vokalista, ne samo jazz glazbe. Naime, za dva prethodna dobio je nagrade Grammy, kritičari i čitatelji uglednog časopisa Downbeat proglašavali su ga najboljim pjevačem, a tom titulom počastila ga je i Međunarodna udruga jazz novinara i to tri godine za redom – 2013., 2014. i 2015.
Istraživati svijet
Je li se vaš život promijenio nakon što ste dobili nagradu Grammy, pa nakon što ste dobili drugu nagradu Grammy, je li vam to pomoglo u razvijanju karijere?
Jesam li bogat – ne – ha ha ha. Da, imam veću smjelost, razvio sam samouvjerenost u svojem pristupu, u onome što nastojim činiti, u zamislima o iskazivanju vlastitih priča, u stvaranju vlastitog pečata u glazbi, organskog pristupa. Tako to ide. Na taj način mogu djelotvorno provesti te zamisli. To je samo priznanje koje me ohrabruje u nastojanju da nastavim raditi to što radim – istraživati svijet i na poetski način iskazati to što vidim. Potiče me da ustrajem u tome.
Najčešće sa stalnim suradnicima.
Volim nastupati sa svojim stalnim sastavom u kojem sviraju saksofonist Tivon Pennicott, koji je sudjelovao u snimanjima svih mojih prethodnih albuma, klavirist Chip Crawford, kontrabasist Jahmal Nichols i bubnjar Emanuel Harrold. Zajedno s njima već godinama putujem diljem svijeta.
Imate previše Grammyjem nagrađenih pjesama za samo jedan koncert. Koje od njih i kako odabirete za nastupe?
Odabirem ih s obzirom na trenutne okolnosti, ljude kojima sam okružen, energijom prostora, ponekad i željama pojedinih osoba. Ponekad je pjevač, vođa sastava, poput DJ-a. Ja sam DJ koji ima na raspolaganju puno vlastitih pjesama, ali i standarda i u svakom trenutku mogu odabrati onu koju želim. Bez obzira o kojim se pjesmama radi želim ih prilagoditi afinitetima osoba s kojima dijelim prostor. Ponekad je to neka gospel pjesma koju me naučila pjevati moja majka kad sam imao pet godina, ponekad neka iz repertoara Nata Kinga Colea, ponekad je to neka moja pjesma, primjerice “Hey Laura”, “1960 What?”, “Liquid Spirit”, bilo što. Na neki sam način DJ. Uglavnom publici ponudim ono što mislim da poznaju ili žele čuti, ali na svojim koncertima uvijek ubacim i nešto što možda ne znaju a ja volim i nadam se da će i oni zavoljeti.
Gregory Porter; snimio: Davor Hrvoj
Dakle, vi ste DJ s dobrim glasom – ili DJ na dobrom glasu.
Tako je, DJ s glasom. Ne mislim na DJ-a koji nastoji rasplesati publiku nego ponuditi drukčiji pogled na moju glazbu i tako zaokružiti moju glazbenu priču.
Ponekad pjevate i standarde, primjerice skladbe Abbey Lincoln, a kad govorimo o njezinom stvaralaštvu možemo govoriti o angažiranoj glazbi, što je također odlika vašeg stvaralaštva. Zašto se pozivate na nju?
Uzeo sam neke citate od Abbey Lincoln. Cijenim njezinu sposobnost da se od ljubavne pjesme prebaci u protestnu glazbu, blues i jazz. To je podarila glazbi. Duhovni iskaz
Kako se odvija snimanje dokumentarca o vama?
Tijekom četiri godine filmska me ekipa slijedila i snimala sve što se događa u mojoj karijeri. Film će obuhvatiti neke elemente mojeg stvaralaštva. Pronalaze ljude koji govore o mojim glazbenim počecima u New York Cityju. Čak su snimali u Bakersfieldu, gradu u kojem sam odrastao, i razgovarali s članovima moje obitelji. Film će prikazati moje dosadašnje glazbeno putovanje. Teško mi je govoriti o dokumentarcu o mojem životu. Često ponizno razmišljam jesam li vrijedan toga, ali neki su ljudi rekli da jesam.
Možemo li reći da je važna stepenica na tom putovanju bio St. Nick’s Pub?
Da, iznimno važna. HFM: Zato što je u Harlemu? GP: Ne samo zato što je u Harlemu nego i zato što je lokalni jazz bar u koji zalaze crnci. Nije to jazz klub visokog ranga, ali u njega zalaze ljudi iz okolice, usluga nije pre skupa. Mogu popiti pivo za tri dolara, sjesti i slušati moj nastup. To je bilo dobro iskustvo, kulturološko iskustvo. Bilo je to prvo mjesto na kojem sam shvatio da bih možda mogao učiniti nešto na međunarodnoj sceni. Naime, tamo su me dolazili slušati Nijemci, Talijani i Japanci koji su me pitali: “Kad ćeš nastupiti u Japanu?”, “Kad češ doći u Italiju?” Bilo je to u doba kad još nisam imao putovnicu. Oni su me nadahnuli. U tom majušnom klubu, u kojem zvuk nije bio baš nešto, u kojem je žamor ponekad preglasan, čuli su nešto u meni što im je bilo dovoljno da pomisle da zaslužujem održavati nastupe po cijelom svijetu. Tada sam se zamislio, obavio istraživanje i krenuo.
Nadahnjuje li vas okružje poput tog za izvedbe?
Okružje snažno utječe na izvedbe. Mali klub se u mnogo čemu razlikuje od dvorane Royal Albert. Svaki prostor u kojem nastupamo pokušava stvoriti nešto posebno. Okružje, pogled, divni ljudi…
Koliko se to harlemsko okružje promijenilo od doba Cotton Cluba do danas?
Prvi put kad sam došao u Harlem, kao i mnogi drugi očekivao sam da ću čuti posebnu glazbu koja pršti iz svakog prozora i pada na ulicu. Tu postoji taj duhovni iskaz afroameričke kulture i jako je važan za tamošnju zajednicu, ali morate znati gdje se nalazite i u današnje doba. Mnogi od klubovi su zatvoreni jer je njihovo vođenje vrlo skupo i teško je imati klub pokraj kluba pokraj kluba pokraj kluba. S tog aspekta je drukčije, ali to je još uvijek tamo, samo ako ga znate pronaći.
