Morate naučiti različite stvari i zatim ih spojiti. To je dio tradicije jazza. Želite li postati dobar jazz glazbenik, morate mnogo slušati, razumjeti i učiti. Samo tako se razvijate i pridonosite kolektivnom znanju koje se zove jazz
Piše: Davor Hrvoj
Grammyjem nagrađivani pijanist i skladatelj Michel Camilo iz Dominikanske Republike na ovogodišnjem je festivalu Jazz.hr/jesen održao čak dva koncerta, solo u Maloj, i sa Zagrebačkom filharmonijom u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na oba je nastupa izludio publiku virtuoznom svirkom, sjajnim feelingom i pozitivnim vibracijama, bez obzira bila riječ o jazzu, klasici ili latino glazbi. Svaki od tih stilova, ili njihov spoj, Camilo je svirao strastveno, sa žarom i iznimnom vještinom, uzbudljivo i dinamično, primivši ovacije za svoj istup, kao i 2007. na Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je svirao u duu sa španjolskim flamenko gitaristom Tomatitom.
Sjećate li se svog prvog posjeta Hrvatskoj kad ste svirali u Dubrovniku kao prvi umjetnik na tada novom Steinwayu?
Bio je to doista krasan koncert u Kneževu dvoru. Malen prostor, vrlo intiman, poseban ambijent s prekrasnim stubištem i krasnom publikom. Sjećam se, bilo je stvarno divno. A i Jadransko more – cijelo okruženje je prelijepo.
Zašto volite upravo Steinway glasovire?
Od glazbala zahtijevam jako mnogo. Potreban mi je čitav raspon, od najintimnijeg, gotovo poput šapta, do velikog, orkestralnog. Treba mi veličanstvenost glasovira. Zato volim Steinway. Omogućuje mi sve te nijanse i boje – od najjarkije do gotovo prozirne.
Ali to ipak nije najvažnije kako biste zvučali poput orkestra, čak i kad svirate solo?
Budući da sam od malih nogu skladao, uvijek sve čujem kao da svira orkestar. Katkad, kad sviram glasovir, možda ne čujem njega nego saksofone i trube i trombone i gudačka glazbala. Čujem cijeli orkestar oko sebe i pokušavam dočarati taj dojam. Zato moja svirka zvuči poput orkestra. Također, katkad imam tri ili četiri dionice u isto vrijeme. Bas je na jednoj strani, melodija je u sredini…, četiri teksture u isto vrijeme. Uvijek za glasovirom skladam za orkestar.
Kako pripremate program kad svirate solo koncerte?
Sve ostavljam vrlo otvorenim i slobodnim. Sastavim kratki popis koji zovem popisom za kupovinu namirnica. Kao da idem u supermarket. Okvirno znam koje bih pjesme htio odsvirati, ali ne nužno tim redoslijedom. Ondje su, preda mnom, i kažem si: “Ovo bi sad bilo zgodno odsvirati”, pa odaberem tu i odsviram je. To ovisi o tome kako osjećam publiku, kako osjećam prostoriju a i glasovir, kako se glasovir drži. Trudim se odrediti dobar tempo. To ovisi o trenutku. Trenutak je uvijek poseban. Više se ne borim protiv toga, jednostavno pustim da teče, ma što da se u tom trenutku čini organski i što bi u glazbi trebalo teći. Jedan koncert ne čini samo jedna pjesma, već više njih te brojne teksture, boje i priče. Istovremeno želite i sami ostati zainteresirani, jer ako vi niste zainteresirani, neće biti ni publika. Zato je taj trenutak osjetljiv.
Blagoslov Oscara Petersona
Kako ste i kad zavoljeli jazz?
U mojem slučaju bilo je to zato što sam svoju prvu pjesmu skladao kad mi je bilo pet godina. Otkrio sam da kad improviziram, zapravo skladam. Svaki je put drukčije. Mogu opet odsvirati potpuno iste pjesme, ali bit će sasvim drukčije od onih koje sam odsvirao večeras. To je za jazz glazbenika najveći izazov, moći stvarati pred svojom publikom. Upravo zbog toga žudimo za koncertima, želimo upoznavati novu publiku, doći u neku novu koncertnu dvoranu i krenuti ispočetka. Želimo vidjeti koje će nove ideje izaći iz nas, naše duše i srca, kako ćemo doslovno u nanosekundi pronaći nove osjećaje, istraživati istu pjesmu na nov način. To nikada ne prestaje i hvala Bogu na tome. Hvala Bogu na jazzu. To je bit svega. U pitanju je instant skladanje.
Kako ste se odlučili upustiti u jazz avanturu?
Dok sam odrastao na Karibima, rekao sam nekim svojim prijateljima glazbenicima da želim svirati jazz. Na početku su mi govorili: “Ne razumiješ! Ti si Latinoamerikanac, a jazz je američka glazba.” Ja sam rekao: “Ne, to nije tako! Jazz je glazba koja pripada svima, cijelome svijetu.” Rekli su da odem u New York i pokušam, i da ću se sigurno vratiti za tri mjeseca. Još me čekaju. U tom sam smislu vrlo pozitivan. Treba slijediti svoj san i on će se ostvariti budete li naporno radili, vježbali i zadržali ravnotežu, fokus. Kad sam došao u New York, upoznao sam jako starog basista. Bio je crn, s dugom bradom, svirao je još s Countom Basiem. Rekao mi je nešto prekrasno. Rekao je: “Nikad nemoj zaboraviti pogledati se u ogledalo. Tako ćeš znati odakle dolaziš i kamo ideš. Ne možeš lagati samome sebi. Znaš na čemu trebaš raditi, što trebaš usavršiti, znaš u čemu se trebaš razvijati.” Uvijek je dobro i zdravo gledati se u ogledalo, ja to još uvijek činim svako jutro. Kažem si: “U redu, ostvario sam postignuća dobio sve te nagrade, ali još ima toliko posla.” Zato me uvijek vidite kako skladam nova djela, koncerte za glasovir, idem na turneje. Oscar Peterson mi je jednom rekao: “Ne znam kako to činiš, ali sada je pravo vrijeme.” Stalno me ispitivao kamo idem. Rekao bih: “Idem tamo, zatim onamo.” Rekao je: “Postupaš ispravno. To sam i ja činio kad sam bio tvojih godina. To trebaš upravo sada učiniti. Nastavi tako!” Dobio sam njegov blagoslov. O tome se radi. To je bit jazza. Nikad ne prekidaj potragu.
Zašto je skladba “Why Not” iz ranog razdoblja vaše karijere, koju ste svirali i na zagrebačkom koncertu, tako važna za vas?
Vokalna skupina Manhattan Transfer ju je snimila i time sam doslovno postao ime u svijetu jazza, posvuda. U njihovoj je izvedbi ta pjesma postala veliki hit i s njom su 1983. osvojili nagradu Grammy za najbolju vokalnu jazz izvedbu. Vrlo je teško pjevati tu pjesmu. Paquito D’Rivera ju je poslije snimio sa mnom u duu – klarinet i glasovir – za album “Why Not?”. Ta pjesma ujedno predstavlja moju životnu filozofiju. Ne vjerujem u riječ ne. Pozitivna sam osoba, uvijek sam optimist.
Trokut koji mijenja položaj
Zašto i kako kombinirate razne glazbene elemente, od bluesa i ragtimea, preko mainstream i free jazza do klasične i afro-kubanske glazbe?
Na početku svoje karijere, vrlo rano, kad sam otkrio jazz, stjecao sam klasičnu glazbenu naobrazbu. Učio sam glazbu od devete godine. Klasična glazba ima različita razdoblja: renesansu, barok, klasicizam, romantizam, impresionizam, modernizam, a razvija se i dalje. Isto vrijedi i za jazz, jedina je razlika što su se u klasičnoj glazbi ova razdoblja dogodila tijekom šest stotina, a u jazzu tijekom stotinu godina. No postoje različiti glazbeni pravci jazza. Chicago, New Orleans, Zapadna obala, Istočna obala, Detroit… Svaki od njih ima svoje obilježje i svi su oni dobri. Želite li svirati jazz, ne možete naučiti samo jedan pravac. Morate poznavati sve pravce i stilove. Unutar svakog pravca postoje brojne varijacije. Ne možete uspoređivati Dextera Gordona s Johnom Coltraneom. Potpuno su različiti. Morate naučiti različite stvari i zatim ih spojiti. To je dio tradicije jazza. Želite li postati dobar jazz glazbenik, morate mnogo slušati, razumjeti i učiti. Samo tako se razvijate i pridonosite kolektivnom znanju koje se zove jazz.
Što vam je kao glazbeniku najvažnije?
Najvažnije mi je da pred sebe i dalje postavljam izazove i da uvijek dajem najbolje od sebe. Tijekom karijere stekao sam klasično i jazz obrazovanje, Latinoamerikanac sam i imam latinoameričke korijene, a sviram jazz. Upravo sam zato snimio album “Triangulo” u kojem su sadržana moja tri elementa. U mojoj glazbi ćete usred koncerta čuti kako jedan od njih izbija u prvi plan. U sljedećoj će se pjesmi taj trokut možda pomaknuti poput snopa svjetla koje prolazi kroz prizmu ili dijamant. Dođe do pomaka i pjesma možda zvuči više latino, više proizlazi iz mojih korijena. Druga dolazi s moje klasične strane jer ima više impresionističkih ili modernih boja ili je više barokna. Važno je da se ta tri elementa u mome životu uvijek izmjenjuju. Taj trokut mijenja položaj. Katkad je simetričan, a katkad asimetričan, jedna strana ima prevagu. To je moja bit – te tri strane. Ne negiram ni jednu od njih, naprotiv. Znam da su mi vrlo važne i to određuje moj zvuk, a to je najdragocjenije. John Coltrane je dao slavni intervju u Stockholmu o tome kako radi na svom zvuku. Meni je to bilo veliko nadahnuće. Rekao je da taj zadatak nikad ne završava. To je zadatak za cijeli život. Neprestano se trebate usavršavati i stvarati, tragati i razvijati se. To je ono čemu se nadam.
