Ako su njegovi njemački susjedi Kraftwerk, kumovi (tvrde i ozbiljne) elektronske glazbe, onda je Jarre kum (mekše) ambijentalne i chill-out glazbe. S utjecajem koji je među elektronskim bendovima 80-ih, 90-ih i novomilenijskih, veći nego li su to sami spremni priznati
Jarre je čovjek koji voli rekorde. Najnoviji je postavio nedavno, predstavljanjem najvećeg iPod docka na svijetu na IFA sajmu u Berlinu. S obzirom da je visok 3,5 metra, to je ujedno jedini iPod dock na svijetu uz koji kao redovna dodatna oprema dolaze i ljestve, jer nekako iPod ili i iPad treba postaviti na vrh uređaja. Ostali rekordi ovog vitalnog šezdesettrogodišnjaka imaju manje veze s tehnologijom, a više s posljedica njegovog primarnog zanimanja glazbenika.
Unikatnog, tvrdoglavog, maga prototipnih sintesajzera i novih tehnologija, čovjeka koji je naizgled nekomercijalnu glazbu, zahvaljujući osjećaju za spektakl, znao približiti milijunima. Ako su njegovi njemački susjedi Kraftwerk, kumovi (tvrde i ozbiljne) elektronske glazbe, onda je Jarre kum (mekše) ambijentalne i chill-out glazbe. S utjecajem koji je među elektronskim bendovima 80-ih, 90-ih i novomilenijskih, veći nego li su to sami spremni priznati.
Vratimo se rekordima. Njegovo ključno djelo Oxygene iz 1976. godine je s 15 milijuna najprodavaniji francuski album svih vremena, i prvi francuski album koji se uspio popeti do 2. mjesta britanske top liste. Do danas taj su uspjeh skoro 25 godina kasnije ponovili jedino Daft Punk s djelom Discovery koji ponešto duguje upravo Jarreovoj glazbenoj ostavštini. Prije Oxygena, jednog od pionirskih elektronskih albuma, Jarre je sa svojim albumima bio dobro zakopana glazbena tajna.
Previše avangardan, imao je problema i s Oxygenom za kojeg nije mogao naći izdavača ni u Francuskoj jer se smatralo da glazba bez pjevanja, naziva pjesama (svih šest pjesama označeno je rimskim brojevima do 6), ne može proći kod publike, iako je ne tako davni primjer Mikea Oldfielda i njegove prog-rock “simfonije” pokazao da iznimke postoje. Jarre je kasnije rekao da je Oxygen bio “poput NLO-a koji slijeće u vrijeme diska , punka i Sex Pistolsa.” Planetarna popularnost ovog albuma snimljenog s prvim sintesajzerima (najviše s VCS3 kojeg je kupio u Engleskoj 1967. kojeg i danas koristi na koncertima), u improviziranom studiju u kuhinji njegova stana u Parizu, dovela ga je do novog rekorda.
Naime, 1979. Jarre je odabran da održi veliki koncert na dan pada Bastilje, francuskog nacionalnog dana, kad je privukao preko milijun posjetitelja i po prvi put se upisao u Guinessovu knjigu rekorda. Koliko je za Jarreovu proboj bio važan Oxygene, toliko je ovaj koncert (kojeg je gledalo i sto milijuna ljudi preko televizije), bio važan da se pronese glas o atraktivnosti njegovih nastupa. Koliko je nastup bio dojmljiv govori i anegdota – koju Jarre voli prepričavati – o tome kako mu je nakon nastupa došao neki sitni tip zarastao u bradu “poput Fidela Castra” i rekao mu oduševljeno: “nikad nisam vidio nešto slično u životu.” Jarre mu se zahvalio ne prepoznavši ga. Netko iz društva mu je rekao kako je to Mick Jagger koji je zaista u to doba nosio dugu bradu.
Opisivana kao nešto neviđeno, kombinacija vatrometa, svjetlosnih efekata, velikih ekrana, lasera, reflektora, koncertna vizualna ekstravagancija postala je Jarreov zaštitni znak. I postajala s vremenom sve važnija; gomile ljudi su dolazile čuti njegov koncert, a možda i više vidjeti ga. U intervjuima koje je davao u novije vrijeme iskazivao je naklonost ka dijelu elektronske glazbe, bendovima kao što su Underworld i Orbital, no ustvrdio je kako imaju problema s nastupima uživo jer nisu dovoljno maštoviti.
On poslije znamenitog pariškog nastupa nije imao tih problema, postao je vrlo atraktivan izbor za velike obljetnice i slične važne događaje. Na 150. godišnjicu osnutka Texasa 1986. angažiran je da u Houstonu uveliča događaj i obori novi rekord. Koncert među hjustonskim neboderima, obogaćen s dvije tisuće projektora koji su projicirali ogromne slike na zgrade, nebrojenim laserima i vatrometom, privukao je čak 1,5 milijuna ljudi. Poslije toga, ušao je još dva puta u Guinessovu knjigu rekorda koncertom za 2 milijuna ljudi u Parizu 1990. na 200. godišnjicu Francuske revolucije, i koncertom pred čak 3,5 milijuna 1997. godine u Moskvi kad je ruski glavni grad slavio 850. rođendan.
Oxygen i naredni album Équinoxe su i prva strana glazba koja je svirala na kineskom radiju nakon komunističke revolucije. Ploče su kineskom nacionalnom radiju dali diplomati iz britanske ambasade u Pekingu i one su se toliko dojmile tamošnjih vlasti da je Jarre dobio službeni poziv NR Kine da odsvira nekoliko koncerata u Pekingu i Šangaju. Kao prvi zapadni glazbenik u Kini to je i učinio; prvi koncert samo za masu dužnosnika partije za koji se veže zgodna anegdota. Za njegov spektakl, rasvjetu i razglas nije bilo dovoljno struje, a komunistički vlastodršci lako su riješili problem, jednostavno su dijelu grada gdje je koncert održavan isključili struju dok je trajao koncert.
U pauzama obaranja rekorda, svirkama na posebnim događajima i neuobičajenim mjestima (pod Eiffelovim tornjem, među egipatskim piramidama, pekinškom Zabranjenom gradu…) , ovaj osebujni umjetnik, odrastao u lyonskoj obitelji koja je bila udarena na muziku, snimao je i neku glazbu. Poslije Oxygena nije se radikalno mijenjao, uvijek je isticao kako mu je bio cilj da njegova elektronika ne zvuči hladno i “robotski”, već toplo i ljudski, u čemu je uglavnom i uspijevao. U osamdesetima je s korištenjem nove tehnologije izgubio dio topline, u devedesetima se (Chronologie 1993.) približavao pop glazbi i zvučao kao instrumentalni Pet Shop Boysi, s Metamorphoses (2000.), po prvi put obilno koristio vokale i pratio žanrovske trendove. Njegovi kritičari vole reći da kad čuješ jednu Jarreovu pjesmu čuo si sve, kako se s godinama počeo ponavljati, da se pravac i koncepcija zacrtana na Oxygenu već istrošila.
Moglo bi se djelomično i složiti s takvom ocjenom, ali te su stvari razumljive i predvidljive; nijedan glazbeni pionir i 35 godina kasnije ne diktira tempo glazbenih promjena. Eventualno stari dostojanstveno, što se i u ovom slučaju može reći. Jarre nije kao Kraftwerk prorijedio diskografsku aktivnost i kad nije imao bogzna što reći, nije nestajao i ukazivao se poput živuće legende s vremena na vrijeme. Za razliku od njemačkih kolega s kojima dijeli status kuma elektronske glazbe, on je uvijek želio sudjelovati, poput djeteta oduševljavati se novim tehnologijama koje su bile nezamislive u vrijeme kad je u improviziranom studiju u stanu počinjao karijeru.
Kaže kako je zaljubljen u Apple uređaje, Mac Pro i Power Mac G5 su mu glavni pomoćni alati u studiju za miksanje, produkciju i masteriranje, a MacBook uređaj koji mu omogućuje da glazbu stvara i na putu. Ipak, osamdesete godine su ga naučile da se najbolje osloniti na provjerene tehnološke vrijednosti, u njegovom slučaju sintesajzere prve generacije. U osamdesetima Jarre je napokon dočekao da tehnologija napreduje u skladu s njegovim zamislima, više nije morao improvizirati, imao je na raspolaganju milijun mogućnosti, no upravo to je kasnije označio kao zamku. Shvatio je da se tako od šume ne vidi drvo, da se čovjek izgubi u mnoštvu opcija i vrlo brzo se vratio jednostavnijim uređajima koji nude mnogo manje glazbenih varijacija, ali potiču na kreativnost. Danas kaže kako su ti stari analogni instrumenti vrlo poetični i on ima duboku emocionalnu povezanost s njima.
VCS3 kao prvi europski sintesajzer nabavio je u Bristolu 60-ih mnogo prije Pink Floyda i na tom modularnom sintu stvorio je većinu zvukova za Oxygene. Minimoog, nizozemske elektronske orgulje Eminent 310U, portabl analogni sintesajzer i primitivni sekvencer EMS Synthi A, RMI Harmonic sintesajzer, talijanske Farfisa orgulje, Mellotron orgulje koje pritiskom na tipke puštaju zvuk prije snimljen na magnetne trake, ranu Korg ritam mašinu, theremin oscilator…, samo je dio Jarrevog analognog arsenala kojeg se ne odriče ni u 21. stoljeću. “Za mene, svirati na VCS3 sintesajzeru je kao violinisti svirati Stradivarijevu violina” – ni nakon dugih desetljeća druženja Jarre nije manje oduševljen uređajima koje je otkrio još šezdesetih ili sedamdesetih godina.
Jarre skuplja stare robote, stari automobili su mu opsesija, reklo bi se da živi u prošlosti, a onda nas demantira koncertima u 5.1 tehnici, najnovijim efektima, korištenjem Pro Toolsa i Appleovih igračaka. Njegov AeroDream gigantski iPod dock još je jedan dokaz da Jean Michel Jarre uživa u tehnološkim dostignućima sadašnjosti, ali se s dubokim poštovanjem odnosi prema tehnološkoj prošlosti. Tako bi se mogao opisati i njegov pristup izvanvremenskoj i izvanžanrovskoj glazbi koju stvara. Možda je u tom smislu Jarreovu umjetnost najbolje pozicionirao slavni futurist Arthur C. Clarke mišljenjem da bi vanzemaljci najprije reagirali na njegovu glazbu i da bi dobra točka kontakta bio Jarreov koncert na Mjesecu.
Bit će cool ne biti na internetu
Jarre uz odanost staroj tehnologiji, afinitetu prema novoj smatra kako je Internet pun mogućnosti s web TV-om, digitalnim radijom, YouTubeom i sličnim servisima, kako bi mogao postati najvažnija marketing mašina, ali smatra kako bi se to moglo promijeniti. “Možda već za par godina, s nadolazećom generacijom bit će cool ne biti na internetu, pojavit će se slijedeći punk svjetonazor u kojem će internet kao mainstream biti prezren i povući za sobom milijune ljudi.” – kaže Jarre. Isto tako podržava slobodu na internetu i čudi se ljudima koji su u šezdesetima pokretali piratske radio stanice, a sada žele strpati internetske pirate u zatvor.
