Iako je stidljivo nastupio na jazz sceni, ne želeći se šlepati i koristiti slavom svoga oca Johna Coltranea, saksofonist Ravi Coltrane je, ponajprije zahvaljujući Elvinu Jonesu koji ga je pozvao u svoj sastav Jazz Machine, tijekom devedesetih izgradio reputaciju respektabilna glazbenika suvremenog jazza.
Simbolizmom do novog pristupa jazzu
Razgovarao: Davor Hrvoj
Surađivao je s najznačajnijim jazzistima mlađeg naraštaja, posebice Steveom Colemanom, a afirmirao se i kao vođa sastava. Za tvrtku BMG snimio je dva samostalna albuma: “Moving Pictures” i “From The Round Box”, a krajem prošle godine u Japanu je objavio novi CD “Mad 6” koji će se uskoro pojaviti i na američkom i europskom tržištu. Uz uspješnu karijeru jazz glazbenika, sustavno proučava i sistematizira očevu glazbenu ostavštinu. Tako je sudjelovao u realizicija dva posljedna Coltraneova izdanja: četverostukom kompilacijskom CD-u “Legacy” i dvostukom “A Love Supreme” koji osim originalnog materijala s tog kultnog albuma donosi i koncertnu snimku te skladbe, te neke alternativne verzije. Krajem listopada prošle godine Ravi Coltrane je nastupio na Međunarodnim danima jazza u Lisinskom. Dio razgovora koji smo vodili poslije koncerta odnosio se upravo na realizaciju tih albuma.
Tijekom zadnjih desetak godina proučavao sam te snimke od kojih neke nisu bile u originalnim kutijama, neke su bile u lošem stanju, a neke je moj otac izbrisao. Sredio sam ih koliko sam mogao.
Kad su me tražili da napravim izbor glazbe za taj čeverostuki CD box nisam pristao. Već su objavili boxove s Coltraneovim klasičnim kvartetom i koncertom u Village Vanguardu. Mislio sam da to zaista nije nužno. No kad su rekli da planiraju dobiti prava od ostalih izdavača za koje je moj otac objavljivao: Atlantic Recordsa, Prestigea, Sonyja odnosno Columbije i Blue Notea, to je otvorilo prostor za razmišljanje. Već je objavljen CD koji obuhvača razdoblje od 1945. do 1967. s ranim snimkama na kojima je svirao alt saksofon u vojnom orkestru, zatim njegovo sviranje s Dizzyjem Gillespiem 1951. i 1952. snimljeno na radijskim emisijama, neke snimke ostvarene u ranom razdoblju suradnje s Milesom Davisom, te s Theloniousom Monkom.
Dakle i taj je pristup već potrošen i nije ostalo još puno toga što se može učiniti. Moja je ideja bila ostvariti podjelu po žanrovima. Na to su me naveli brojni razgovori s glazbenicima, posebice Steveom Colemanom, u kojima smo raspravljali o raznim gledištima na nečiju glazbu, primjerice ritmičko ili tko je bio prvi koji je svirao nešto novo. Željeli smo prodrijeti što dublje u glazbu i proučavali je u potpunosti teorijskim pristupom. To je bilo presudno u izboru koncepta ovog projekta. Odlučio sam se za one aspekte koji su me doista fascinirali u očevoj glazbi.
Na prvi CD koji je zasnovan na harmonijskom aspektu uvrstio sam izvedbe melodijskog karaktera, primjerice “Giant Steps”. U to je doba to djelovalo na njegov način modalnog i sviranja u simbolima na kojima je svoju glazbu snaæno zasnivao od 1964. U to je doba intenzivno proučavao matematiku, astrologiju, posebice astronomiju, te mnoge druge discipline. Pokušavao je pronaći glazbeni jezik kojim bi izrazio određene ideje i njegova se glazba tada zasnivala na simbolima. “A Love Supreme” je bila prva skladba koju je svirao pomoći doista posebnih obrazaca, što je snažno utjecalo na glazbu koju je ostvarivao poslije.
Drugi CD donosi ritmički pristup, od početka kad je svirao u R&B sastavima, do kraja 1967. i albuma “Interstelar Space”. To je zaista veliko putovanje u kratkom vremenskom razdoblju. Pogledate li danas glazbu bilo kojeg glazbenika, on svira gotovo isto kao prije trinaest godina. Ali pogledamo li što se događalao u Coltraneovoj karijeri samo između 1954. i 1957., to je kao dan i noć. To su dva različita svijeta. Zanimalo me, ne samo kako svira u ritmičkom smislu, nego kompletna glazba koja se na tome zasniva. Možda je taj disk trebao započeti ranim snimkama, glazbom iz 1950. kada je svirao u sastavu Dizzyja Gillespiea. Iako je Dizzyjev sastav svirao bebop, John Coltrane je svirao više u R&B stilu. Pet godina poslije, kad je svirao s Milesom Davisom, u njegovu je sviranju bio izražen bebop. U njegovoj glazbi nastaloj 1958. i 1959. osjećaju se utjecaji world musica, javljaju se duže forme, te osebujan način ritmičkog sviranja, ne samo kao improvizatora, već ritmički koncept koji je donio za cijeli sastav.
Slušajući njegovu izvedbu skladbe “My Favorite Things” čujemo Elvina koji u pratnji improvizira, a klavirist McCoy Tyner i basist Steve Davis također. Sve su to bile drukčije i napredne ideje za ono doba. Tada dolazi “Impressions” iz 1961. u kojoj sastav svira ritmički potpuno drukčije od onoga πto se događalo dvije godine ranije. Sviraju glazbu zasnovanu na afričkim utjecajima, spojene forme u kojima, dok jedno glazbalo svira jedan obrazac, drugo svira potpuno drugi, a ciklički se nadovezuju. Godine 1965. dolazi doba freeja i multiusmjerenosti, a 1967. u potpunosti je multiusmjereno.
Treći je disk posvečen glazbi koju je kreirao zajedno s Elvinom Jonesom. Držim da je to najsnažnija i najvažnija suradnja koju je ostvario kao glazbenik. Počinje njihovom zajedničkom snimkom skladbe ”Village Blues” što su je snimili 1960., a završava izvedbom skladbe “Serenity” s albuma “Meditation” iz 1965., zadnjom što su je snimili zajedno. To je prilično razumljiv izbor koji donosi izravnu priču o njihovom glazbenom odnosu, o tome kako su se nadopunjavali. Način na koji su svirali 1960., pa onaj iz 1961., 1964., 1965. fantastično je putovanje i doista je teško zamisliti kako bi mogli svirati jedan bez drugoga. Četvrti CD donosi njegove koncertne snimke što je uvijek drukčije od bilo čega drugog. To je veličanstven dio ovog izdanja.
U vrijeme kad smo razgovarali već je bilo najavljeno i s nestrpljenjem se očekivalo Univerzalovo reizdanje legendarnog albuma ”A Love Supreme” i to na dva CD-a s mnogo do tada neobjavljenog materijala. Na ovom izdanju prvi je put službeno objavljena snimka cjelovite koncertne izvedbe suite ”A Love Supreme” koja je do tada bila objavljena samo na piratskim izdanjima
Nalazi se na polovici jedne referentne vrpce koju je za mog oca napravio Rudy Van Gelder. Preslušao je ono što je želio, te je okrenuo vrpcu i na drugu stranu snimao nešto drugo. Iako držim da su tada snimili više materijala, sačuvane su samo dvije izvedbe. Moj je otac gotovo sve izbrisao. Za ploču je odabrao glazbu snimljenu dan ranije.
Kako vrijeme prolazi promijenilo se moje, ali i stanovište moje majke, prema tom materijalu. Ustanovili smo da bi objavljivanje tog materijala moglo biti od pomoći. U nastavku drugog CD-a nalaze se alternativne snimke ostvarene 10. prosinca kojih nema mnogo. Sa snimanja ostvarenog 10. prosinca postoje dvije verzije skladbe ”Acknowledgement” u kojima se Coltraneovu kvartetu pridružuju Shep i Davis, a sa snimanja ostvarenog 9. prosinca nekoliko verzija skladbe “Resolution”.
Mad 6
Eighty-Eight’s
Zahvaljujući reputaciji koju je krajem proπlog i početkom ovog stolječa stekao u svjetskim razmjerima, za glazbu Ravija Coltranea zainteresirali su se i Japanci. Iako je materijal za svoj novi CD snimio u New Yorku, ipak je najprije objavljen u Japanu i to, kao što smo već navikli, u luksuznom, čvrstom, kartonskom, album izdanju. Snimio ga je sredinom prošle godine s dvije postave. U jednoj su svirali klavirist George Colligan, kontrabasist Darryl Hall koji je s njim nastupio i na koncertu u Zagrebu, i bubnjar Steve Hass, a u drugoj Hass, klavirist Andy Milne i kontrabasist James Genus. Kao i na prethodnima, i na ovom albumu izvodi svoje skladbe i standarde modernijih autora, primjerice Theloniousa Monka, Jimmyja Heatha i Charlesa Mingusa. No, po prvi put odvažio se na album uvrstiti i djela svoga oca Johna Coltranea i to ne ona najpoznatija: “26-2” i “Fifth House”. Logičan je to nastavak prethodnih albuma kojim se predstavlja kao glazbenik suvremena jazza zasnovanog na tradiciji i novim idejama.
