Jazz je kulturni luksuz
Problem “free-jazza” leži u glazbenicima koji ne znaju odsvirati “Body & Soul”. Ne znaju odsvirati blues, ali hoće svirati Keitha Jarretta i Ornettea Colemana jer im se to čini jednostavnije, a nemaju temelje. James Joyce i Marcel Proust pisali su bez interpunkcije. No, da bi odbacio interpunkciju, gramatiku, moraš ju savršeno upoznati i tek tada ju odbaciš. Tako je i u glazbi.
Boško Petrović, proslavljeni hrvatski vibrafonist, skladatelj, vođa sastava, producent, promotor, diskograf i jazz edukator, utemeljitelj je mnogih jazz sastava, među ostalima Zagrebačkog jazz kvarteta i B.P Conventiona. Autor je radijskih i televizijskih emisija, organizator festivala od kojih se neki odvijaju u njegovu zagrebačkom B.P. Clubu u kojemu su nastupali brojni svjetski glazbenici.
Dobitnik brojnih nagrada i priznanja među kojima su nagrade Josip Štolcer Slavenski (1979.) i Nagrada grada Zagreba (1989.), a višestruki je dobitnik Porina pa tako i onog za životno djelo.Nositelj je državnog odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a 2005. godine u irskom gradu Corku dobio je nagradu European Jazz Masters.
Svoj sedamdeset i peti rođendan Petrović je obilježio koncertom u Maloj dvorani “Lisinski” na kojem je pozornicu, u većem dijelu, prepustio mladim glazbenicima, polaznicima Ljetne jazz škole Hrvatske glazbene mladeži koju vodi već godinama.
VL: Kako ste se počeli baviti pedagoškim radom?
BP: Nakon jednog koncerta u Grožnjanu. U to su vrijeme u Grožnjanu, Momjanu i Vrsaru živjeli slikari, kipari i glazbenici koji bi se nalazili uz koncerte, uz izložbe slika. Uvijek bi se za stolom okupili vrhunski umjetnici. Nismo morali čekati Korzo kavanu u Zagrebu ili Kavkaz. Imali smo to tamo, na licu mjesta, uz malvaziju i pršut. Tada je biti tamo bilo vrlo inspirativno. Iz ondašnje Muzičke omladine predložili su da započnemo s edukativnim radom. Vjeran Zuppa, tadašnji direktor &TD-a, dao nam je prostoriju u tom teatru gdje smo vježbali i držali glazbala.
VL: Kakav je osjećaj kad namirišete mladog, a iznimno talentiranog glazbenika kao što su mladi vibrafonisti koji su stasali u Ljetnoj školi?
BP: Mrzim ih, ha, ha. Sve više sumnjam da sam pametno postupio jer su me potpuno obezvrijedili, ha, ha. Svi sviraju strahovito, ne napušta ih entuzijazam, ne piju, ne naganjaju cure, to je potpuno nenormalna raja koja se drži samo pločica i palica. Ne dešava se to tako često. Ovo je iznimna situacija. Važno je sinkronizirano ponašanje, ali i karakter tog “jopca” s talentom. Strašno sam bijesan na one koji su talentirani, a neodgovorni.
Jastog – zanemareni jazz junak
VL: Kako je nastala skladba “Nebo nad Grožnjanom” koju i oni sviraju?
BP: Ona je dio suite u tri stavka “Istra u mom srcu” koju sam napisao 1970., poslije nekoliko ozbiljnih razgovora s pokojnim profesorom Slavkom Zlatićem, velikim znalcem autentične, da ne kažem autohtone istarske glazbe.
Često smo zajedno sjedili u Grožnjanu, gdje je imao predavanja i razgovarali o tome.
Zanimljivo je da glazbu koju mi iz Zagreba, a da ne govorim oni iz Berlina, smatramo istarskom, dakle glazba u kojoj su glavni instrumenti sopile, dvojnice, roženice, mih, oni razdajaju na dva tipa. Jedno su kanti, balade koje se pjevaju, a drugo su balle, bale con noi, plesovi, i to je živahnija glazba.
To su uz mene svirala dva veterana: Mato Špada i Martin Glavaš. Trebali smo ići u Lugano na jazz festival.
Zovem ih sav sretan i velim: “Čuj, 15. rujna idemo u Lugano na četiri dana”. “A, Boško, nećemo moć.” “Što nećete moć?” “A nećemo moć, to je septembre.” “Si, septembre.” „Aaaaa, berba je. Ići ćemo kad to napravimo.” Njihov je prioritet bio u onome od čega žive – zemlja.
VL: Još jedna skladba s istarskim korijenima je “Green Lobster Dream”. Kako je nastala?
BP: Nastala je prije trideset godina. Išli smo na večeru kod Ede Murtića koji u Istri ima ljetnu rezidenciju i koji je obznanio da će za objed biti jastog. Dok smo dolazili zafrkavali smo se u autu – sad će jadni jastozi platit glavom, odnosno repom, račun našem sastanku. Tada mi je palo na pamet da su junaci u crtanim filmovima Mickey Mouse – miš, Šiljo koji je zapravo konj, Pluton koji je pseto, Pajo Patak – patak, Tom i Jerry – mačak i miš, a da u nekoj glavnijoj ulozi nema “Lobstera”.
On je, ako je uopće u priči, uvijek na stolu, na tanjuru. Išao sam dalje u toj improvizaciji i zamislio “Lobstera” koji je sad u toj mojoj verziji još i zelen – znači totalno out. To je tužaljka, blues koji priča o odbačenom, zanemarenom “Lobsteru” koji sanja da će jednog dana postati glavni junak, kao što svi mi sanjamo – jednog dana. Najdraža mi je verzija koju je snimio pokojni Ernie Wilkins sa svojim Almost Big Bandom, a koju je uživo na Montreux Jazz Festivalu izveo Richard Boone, odličan američki trombonist i vokalist. Kroz onomatopeje be bopa – šubi dubi du – napravio je fantastičnu priču na “Green Lobstera”.
VL: Kakav je osjećaj kada drugi glazbenici izvode vaše skladbe?
BP: Osjećaj je dvojak. Naravno da mi je drago, ali kao autora zanimaju me dvije stvari. Prije svega pristojno je da se raspitaš ili načuješ da li to njemu ide, je li zadovoljan s harmonijskom progresijom, da li ga ona inspirira, da li ga tema potiče… No tu je i onaj sram kad netko snimi ploču s nečim groznim.
Jedan metar ECM-a
VL: Skladate li još uvijek?
BP: Sve manje, ali u zadnje dvije godine često prerađujem ideje koje sam nabacio na papir prije dvadeset, trideset godina, pa iz toga izvučem nešto što ispadne sasvim zgodno. Ne smatram se skladateljem. Pisao sam glazbu iz čiste potrebe, kad mi je pala na pamet neka ideja. Radije sam ono što se zove player.
VL: Zašto su mladi zaplašeni jazzom i misle da za to treba imati dva fakulteta?
BP: Jazz je na neki način kulturni luksuz. Tako, kada si sve drugo namirio hajde malo jazza jer ima to svoj geschmack! Manfred Eicher mi je jednom prilikom osobno rekao da je htio biti basist. Radio je za muzičku omladinu u Njemačkoj i imao je kontakte sa svim školama. Tada je došao na ideju da napravi ECM, da snima glazbu koja će biti, kako volim reći, kastrirana, koja neće biti ni lijevo ni desno, ni Dixiland ni Ornette Colleman, nego mir u kući, mezzoforte je gornja granica. Kad staviš Pata Methenyja ili Oregon ili Johna Abercrombiea, ne možeš reći tko to svira. Sve mora zvučati jednako.
Mladi intelektualci koji su bili sudionici aktivnosti njemačke glazbene mladeži kroz srednju školu pa su završili fakultet danas doma imaju metar ECM-a. To se vidi lijepo na stalaži, lijepe fotografije, a kad ih stave na gramofon možeš mirno razgovarati, nikome ne smeta, ne znaš kada je počelo ni kada je prestalo, ali si s time statusno pogodio. Tada o njima sa strahopoštovanjem govore da slušaju jazz, a da mu netko pusti recimo Big Joe Turnera pao bi u nesvjest.
VL: A što ako netko počne slušati jazz od free-jazza?
BP: Ne, ne, ne, krivo, od početka. Ljudi ne počnu slušati od free-jazza. Ljudi dobivaju informaciju iz medija – kod nas na tv-u i radiju ima najmanje free-jazza. Svi žanrovi umjetnosti pate u današnje vrijeme od tog medijskog nasilja. Od svega se hoće napraviti senzacija. Problem “free-jazza” leži u glazbenicima koji ne znaju odsvirati “Body & Soul”. Ne znaju odsvirati blues, ali hoće svirati Keitha Jarretta i Ornettea Colemana jer im se to čini jednostavnije, a nemaju temelje. James Joyce i Marcel Proust pisali su bez interpunkcije. No, da bi odbacio interpunkciju, gramatiku, moraš ju savršeno upoznati i tek tada ju odbaciš. Tako je i u glazbi.
Povodom 75. rođendana Boška Petrovića Croatia Records objavila je dva albuma: četverostruki kompilacijski CD box “B.P. Collection” i CD “From Moscow to L.A.” što ga je slavljenik snimio u duu s pijanistom Nevenom Frangešom
