Badly Drawn Boy
It's What I'm Thinking Pt.1 – Photographing Snowflakes
(One Last Fruit, 2010.)
Na putu prema dolje. Ovim bi se riječima dala opisati karijera Damon Gougha, samozatajnog tipa koji vunenu kapu ne skida valjda ni kad spava. Nakon impresivnog starta na The Hour of Bewilderbeast s kojim je osvojio prestižnu britansku Mercury nagradu prije deset godina, solidnog soundtracka za filmsku adaptaciju Hornbyeve About a Boy, dražesnog popa na Have You Fed The Fish i One Plus One Is One publika se počela osipati, a slika “loše nacrtanog dečka” kao respektabilnog autora počela je blijedjeti.
Prošlogodišnji album Is There Nothing We Could Do?, još jedan soundtrack, ovaj put za komediju The Fattest Man in Britain prikazao je autora bez ideje, ispranog, sa skoro otužno prosječnim pjesmama. Bez ugovora s velikom kućom, napušten od muza, Badly Drawn Boy je plovio prema sigurnom zaboravu. No ni godinu poslije vratio se u velikom stilu, oboružan iznenađujućom inspiracijom, visokim stilom i slojevitošću glazbe. It’s What I’m Thinking Pt.1 nije komplicirano djelo po svojoj naravi, riječ je o blagim kantautorskim pop melodijama, ali kompleksnost produkcije, njena instrumentalna razrađenost proizvodi atmosferu koju Gough nije nikad dosad dosegao. Zrelo djelo u svakom pogledu. “The Order Of Things” je tiha, ali ritmička živa melodija s hrpom detalja; kratkim brzim solom na bubnju u pozadini u jednom trenutku, prekrasnom minijaturom na akustičnoj gitari u stilu Elliotta Smitha u drugom, malo finog elektronskog “glitcha” i znalačkim korištenjem violina…
I kasnije Gough u suradnji s producentom Stepehenom Hiltonom numizmatički precizno obogaćuje kostur pjesama i postiže vrlo profinjenu atmosferu. Hilton ima iskustva u tome, iza njega je duga karijera skladanja glazbe za film i suradnje s širokom lepezom glazbenika, od veterana Scotta Walkera do Massive Attack. Čini se da je kombinacija dobitna, Goughova melankolija i Hiltonovo studijsko oplemenjivanje učinili su, barem u življim pjesmama (sjajna “I Saw You Walk Away”) da ovaj album kao da je uzeo najbolje od upečatljivosti Morrisseya i inteligentno-elegantnog popa jednih The Divine Comedy.
A “Pt.1” u naslovu sugerira da je ovo tek prva stranica u “drugoj” karijeri jednog zanimljivog autora koji se uspio izdići iz pepela prosječnosti. Badly Drawn Boy nas je nakon dugo vremena natjerao da njegovo slijedeće djelo iščekujemo s nestrpljenjem.
