Bill Callahan
Apocalypse
(Drag City/Domino)
Čudni su putovi Gospodnji, rado će reći vjernici, a potvrditi kao fakat u drugačijem, svjetovnom smislu i oni koji s Bogom nemaju nikakve veze. Za dijete rođeno u obitelji gdje i otac i majka rade za tajnu vojnu službu, zadnje bi bilo za očekivati da će postati heroj underground lo-fi rock glazbe. No koliko god daleko pao od stabla Billa Callahana i dalje ima nešto zajedničko sa svojim roditeljima. Oni su za kruh zarađivali u tajnoj službi, a nije niti on daleko od toga s obzirom da je i nakon 20 godina diskografske aktivnosti i dalje dobro čuvana tajna američke rock glazbe.
Počeo je pod pseudonimom Smog snimati često vrlo grube, sonično rudimentarne pjesme na četverokanalnom magnetofonu i nakon što ga je nezavisni Drag City, kojem je i danas vjeran, primijetio, sporo se mijenjao kroz suradnje s producentima, od kojih je Jim O’Ruorke (Sonic Youth, Wilco, Superchunk…) svakako najzaslužniji u pretvaranje njegovih delikatnih glazbenih ideja u pravu atmosferu. Callahan je zapravo uvijek bio kralj atmosfere. Njegov lo-fi evolucijom je izrastao u nešto što bi mogli nazvati psihodeličnom indie roots glazbom, oko koje su se ovijali depresivni ili crnohumorni stihovi. Callahanov glas pak je teško definirati izvan one osnovne tehničke odredbe ugodnog baritona. Istovremeno krhak i kontroliran, neemotivan, distanciran i monoton, a ipak sposoban da pobudi duboke emocije, ovaj vokal zauzima posebno mjesto na čitavoj sceni. Da skratimo priču, Callahan je jednostavno uvijek bio drugačiji, i tako je ostalo i na 14. postaji diskografske karijere pune skrivenih bisera.
Ovaj put u samo sedam pjesama Callahan – nakon korištenja prilično bogate orkestracije u nešto žanrovski šarenijem pristupu posljednjih par albuma – se odlučio prigušiti, vratiti hipnotičkoj repeticiji jednostavne gitarske fraze koju je izrazito koristio zadnji put na dvije genijalne dvije pjesme sa Supper albuma pod imenom Smog; “Vessel In Vein” i “Our Anniversary”. Stihove bi se dalo čitati na razne načine, uvijek s puno ironije i metaforički, Callahan pjeva o otuđenosti, tuzi, gubicima, politici što mu je relativno nova tema. “America!” je evidentno politička pjesma puna diskretnog humora i ironije, primjerice, glavni vojnici Callahanove Amerike su kapetan Kriss Kristofferson i narednik Johnny Cash. Tipično je Smogovska, ali njen primitivna, iščašena melodija podsjeća na waitsovski tretman bluesa. “Baby’s Breath” je samo naizgled jednostavna, akustična pjesma o žaljenju za počinjenom osobnom štetom, u njoj Callahan demonstrira svoju glazbenu inteligenciju podizanja dramatike naglim ubrzanjem i usporavanjem tempa pikanjem po akustičnoj gitari.
“Riding For The Feeling” još je jedna fini spori komad glazbe kojeg bi možda proglasili monotonim da nije znalačke igre ubacivanja finih tonova električne gitare i Hammond klavijatura; s ovim aranžmanom dobili smo lijepu, potresnu pop pjesmu. “Free’s” donekle odskače svojom neformalnom strukturom raštimanog jazza, instrumentalno onakvog kakvog pamtimo s Astral Weeks Vana Morrisona. Tiha, kasnonoćna glazba s Apocalypse definitivno ne može biti svačiji izbor, ali s njom je Bill Callahan je potvrdio da je uz Willa Oldhama i dalje jedan od najvažnijih američkih kantautora za kojeg je rijetko tko čuo.
