Danas, u eri kad je agresivna online (samo)promocija postala dio svakodnevice, svatko se može proglasiti ‘osebujnim’ i ‘unikatnim’ – neusporedivom veličinom koja se poput Eiffelova tornja izdiže nad mnoštvom. No, naiđete li na (još uvijek nevelik) opus Benjamina Clementinea koji je, kad smo kod Eiffela, neko vrijeme proveo svirajući na pariškim ulicama, prvi dojam doista sugerira krajnje neobičnu autorsku pojavu.
Piše: Denis Leskovar
O čemu i kome je riječ? Imamo li ovdje posla s avangardnim kantautorskim pismom? Je li to komorni pop, ili pak neki oblik neoklasične glazbe s primjesama soula? Retrofuturistička šansona? Ili je na djelu sinteza svega toga?
Blistavi novi album And I Have Been mogao bi barem djelomice ilustrirati tu tvrdnju.
Ustvari, svima koji kantautorsku scenu promatraju iz malo šire perspektive, Benjamin Clementine ne bi trebao biti nepoznanica. Za odličan prvijenac At Least For Now (2015) dobio je prestižnu nagradu Mercury, godišnje priznanje najboljim i najinovativnijim britanskim ostvarenjima. Ni publika nije ostala ravnodušna; album je, primjerice, u Francuskoj dosegnuo zlatnu nakladu. S druge pak strane, čini se da je žanrovsko kategoriziranje u Clementinovu slučaju – kao i u slučaju većine darovitih izvođača – posve irelevantno.
Kritika s obje strane Atlantika bila je oduševljena – ugledni New York Times uvrstio ga je na popis “28 genija koji su definirali kulturu 2016. godine”. Drugi album I Tell a Fly još ga je više približio nekoj vrsti avangardne ili eksperimentalne glazbe, ali pitkiji (premda ništa manje uzbudljiv) sadržaj novog ostvarenja, And I Have Been, možda najavljuje proboj prema nešto široj publici.
Clementinova glazba nužno je odraz njegove biografije. Punim imenom Benjamin Sainte-Clémentine, rođen je 1988. u Londonu kao najmlađe od petero djece, a uspjeh u školi (koju je napustio u dobi od šesnaest godina) pokazivao je samo na polju engleske književnosti. Poput mnogih glazbenika prije njega, nadahnula ga je poezija Williama Blakea i T.S. Eliota, ali i opusi Sylvie Plath i Oscara Wildea.
Francuske simboliste – Charlesa Baudelairea, Arthura Rimbauda i Paula Verlainea – otkrio je u Parizu gdje se preselio kao devetnaestogodišnjak. Ondje je vodio lutalački život lišen stalnog prebivališta, nastupajući, nerijetko bosonog, za sitniš u metrou, barovima i hotelima.
Nekoliko godina poslije, upravo na ulici, njegov je talent prepoznao jedan od glazbenih agenata. At Least for Now potvrdio je kako se uistinu radi o jednom od najelokventnijih i najemotivnijih novih glasova na suvremenoj kantautorskoj sceni. Clementineova glazba, barem u osnovi, iscrtana je klavirskim potezima na kojima gradi pjesme, držeći ih otvorenima prema drugim zvučnim okusima, od bubnjeva do čembala, gitara, elektroničkih ukrasa i gudača. Većina ih je, kako kaže, skladana na ‘francuski način’ s naglaskom na tekstovima. No, prvo što primijetite upečatljiv je vokal koji je uvijek impresivan, bez obzira na to je li izvedba na rubu recitacije, ili se pomiče prema kabareu, indie glazbi, (pseudo)soulu i melodramatičnim baladama.
Glazbene uzore pronašao je među umjetnicima različitih generacija i profila – od Leonarda Cohena, Jacquesa Brela, Charlesa Aznavoura, Toma Waitsa, Nicka Cavea i Arethe Franklin, do Claudea Debussyja, Giacoma Puccinija i Luciana Pavarottija. U intervjuu za Independent, Clementine je svojevremeno pojasnio da jednostavno “čini isključivo ono što voli”, misleći pritom na sintetiziranje različitih elemenata. Eklektičan ukus i raznolike sklonosti pretočit će u autorsko pismo u kojemu je sve dopušteno i poželjno.
No u osvrtu objavljenom u spomenutom listu istaknuto je još bitnije pitanje: ‘zašto je Clementineov svijet tako tamno mjesto?’
Dio odgovora krije se u autorovu životnom iskustvu u kojemu se oblikovao karakter nekonvencionalne glazbene osobnosti. Potencijal naznačen na prvim diskografskim izdanjima, uključujući albumski prvijenac i EP-eve koji su mu prethodili, potvrđen je i na drugom, još ambicioznijem albumu, I Tell a Fly. Zbog svojeg eksperimentalnog naboja, taj album možda je i odbio neke stare poklonike: Clementine je dodatno odstupio od standardnih pop pravila i pojačao količinu teatralnosti u ideji i provedbi, pri čemu je tematski okvir još jednom nadahnut osjećajem vlastite izdvojenosti i tjeskobe. Odnosno, idejom o “strancu iznimnih kreativnih sposobnosti” i nomadskim iskustvima nakupljenih tijekom mladosti i odrastanja. Vizija izoliranosti u svijetu koji teško podnosi introvertne i radikalno drugačije, oživotvorena je s pomoću kontrasta: melankolično i agresivno, melodiozno i disharmonično, tiho-glasno.
Premda je prohodniji u odnosu na prethodnika, posljednji album And I Have Been – objavljen nakon petogodišnje stanke u vlastitoj produkciji i za vlastitu izdavačku kuću Preserve Artists – nova je ilustracija Clementineove evolucije kao autora i izvođača. Izvođača koji, kao što je zapisao jedan britanski kritičar, “dolazi iz nekih drugačijih vremena”. Njegova glazba počast je eri u kojoj glazbene ukuse nisu diktirali algoritmi TikToka i Spotifya. Poetičan i ukorijenjen u literaturi jednako kao i u glazbi, Clementine je mnogo više od zbroja pojedinačnih utjecaja. Njegova neupitna karizma odvela ga je i na filmsko platno; 2021. je nastupio u Oskarom ovjenčanom znanstvenofantastičnom filmu Dina. “Redatelj Denis Villeneuve nazvao me i rekao, ‘Benjamin, imam za tebe ulogu, ne trebaš proći audiciju. Samo dođi u Budimpeštu.’ Morao sam, očito”, ispričao je u intervjuu NME-u.
Unatoč najavama nekih novih filmskih angažmana (pa i glasinama o mogućem svršetku kantautorske karijere), glazba vjerojatno neće nestati iz njegova fokusa. Uostalom, nakon “formativne” faze nastupanja pred pariškim prolaznicima, Clementine je zahvaljujući uspješnom debiju prerastao u neku vrstu indie-zvijezde koja nastupa u dvoranama od više tisuća ljudi. U međuvremenu se zaljubio u londonsku kantautoricu Flo Morrissey i s obitelji odselio u Kaliforniju gdje ga je zatekla pandemija. Ondje, u kućnoj i za njega možda netipičnoj atmosferi napisao je materijal za album And I Have Been, kolekciju od dvanaest novih pjesama koje su ugođajem općenito nešto svjetlije u odnosu na ostatak opusa – a i na najavljeni novi album (Part 2?) koji bi se trebao pojaviti već iduće godine.
Sve je moguće: njegov svijet je svijet neprestanog preispitivanja. Pjesma “Genesis” – sazdana na razigranom pijanističkom motivu u valcer-stilu, rafiniranim gudačima i melankoličnom refrenu – govori o (kako je rekao NME-u) “konstantnom poricanju mojih korijena. Bez obzira na što činimo u novom svijetu, naš je stari svijet zakopan u podsvijesti,” kaže Clementine, zaključujući da s vlastitim ishodištima očito ima podvojeni love-hate odnos.
Benjamin se usavršio u stvaranju trominutnih melodrama, što je očito već u uvodnoj temi albuma And I Have Been, naslovljenoj “Residue”. Vokalne akrobacije smještene su u centar slike, a gudači su, uz žensku vokalnu pratnju i nešto klavira, opet primarno aranžmansko sredstvo – konvencionalne pop/rock postave nema na vidiku. Na suprotnom kraju ugođajnog spektra je instrumentalna, duboko intimna klavirska meditacija “Last Movement of Hope”, očita i nadahnuta posveta uzoru Eriku Satieju. Sličan osjećaj tjeskobe i samoće evocira i balada “Weakend”, skladana po mjeri još jednog heroja kantautorske melankolije Nicka Drakea (ustvari, proširena verzija albuma At Least For Now sadrži i njegovu izvedbu Drakeova klasika “River Man”, snimljenu za BBC).
“Weakend” razotkriva i Clementineovu sklonost neologizmima – naziv (neznatno življe) pjesme “Lovelustreman” drugi je primjer. Stvaranje novih pojmova i kovanica, ili “davanje novih značenja riječima koje mu se jako sviđaju” nije tek hir ekscentrika. Ništa nema snagu usporedivu s onom izgovorene riječi, tvrdi. “Jezik je tako sjajna stvar”, dodatno je pojasnio prije nekoliko godina u intervjuu magazinu Wire, dodajući da već dulje radi na vlastitom rječniku.
Patti Smith svoju je umjetničku viziju tumačila sintagmom “troakordni rock stopljen sa snagom riječi”. Benjamin Clementine, koji se s kompleksnim životnim izazovima, strahovima i nadama također pokušava nositi na sličan način, možda nema mnogo dodirnih točaka s rock and rollom, ali učinak nije bitno različit. A što se žanrova tiče, oni mu, valja još jednom istaknuti, ionako više smetaju nego što koriste. “U sve stvari nastojimo proniknuti tako što ih trpamo u ladice,” podsjeća londonski kantautor, ali na kraju krajeva, “ja sam samo umjetnik. Ili, prije svega, Benjamin”. Zanesenjak koji, u počast svojim uličnim ishodištima, i dalje nastupa bosonog.
