Billie Joe & Norah Jones
Foreverly
(Reprise Records)
Kao što je dobro poznato, temelji zgrade suvremene popularne glazbe sazidani su, između ostalog, i od dvoglasnih vokalnih harmonija Dona i Phila Everlyja. U posljednjih četrdesetak godina njihova je bogata ostavština postala predmetom gotovo neprestane reinterpretacije, stvari koje su snimili krajem pedesetih i početkom šezdesetih imale su formativni utjecaj na kasniji razvoj američke i britanske popularne glazbe.
Mnogi glazbenici vraćali su im se u nekim od perioda svojih karijera, popis onih koji su obrađivali njihove stvari je impresivan; Dylan, Young, Roy Orbinson, Linda Ronstadt i R.E.M. samo su neki od njih.
Prošle godine objavljena su čak dva solidna albuma sačinjena isključivo od obrada pjesama braće Everly. Prvi, naslova “What the Brothers Sang”, potpisali su Will Oldham i Dawn McCarthy. Oldham i McCarthy su folk glazbenici po struci i u očekivano minimalističkim aranžmanima obradili su nešto manje poznate i stilski nekonvencionalnije komade iz druge polovine šezdesetih godina, kada se karijera braće Everly, osobito u komercijalnom smislu, polako počela kretati nizbrdo.
Za razliku od njih, Billie Joe Armrstrong i Norah Jones na albumu “Foreverly” za interpretativni predložak odabrali su klasični album “Songs Our Daddy Taught Us” iz 1958. godine. “Songs Our Dady Taught Us” bio je drugi album koji su Everly Brothers snimili za etiketu Cadence i predstavljao je pomalo neočekivani žanrovski pomak u odnosu na eponimski prvijenac – na njemu su Don i Phil Everly iz ranog rock’n’rolla uplovili u tradicionalne country i folk vode. Kao što naslov sugerira , album se sastojao od dvanaest starih folk pjesama s Juga koje su njih dvojica u djetinjstvu naučila od svoga oca, također glazbenika, gitarista Ikea Everlyja.
Na “Foreverly” se tako nalazi svih dvanaest pjesama s originala, samo su odsvirane i otpjevane u nešto drugačijem redoslijedu. Produkcijski nešto nafilaniji od izdanja Oldhama i McCarthyjeve “Foreverly” je snimljen za devet dana u New Yorku s četveročlanim bendom. Nema na njemu previše neočekivanih poteza, i Armrstrong i Jones znaju da se, kada je ovakav materijal u pitanju, nije preporučljivo praviti pametan i da on najbolje funkcionira kada ga se tretira s poštovanjem i prema tradicionalnoj recepturi. Uostalom, i sam Armrstrong, koji je inicirao ovu suradnju, rekao je da je njegova namjera u prvom redu bila skrenuti pažnju na album koji je iz nekog razloga “relativno nepoznat, i da bi više ljudi trebalo znati za njega”, a ne previše petljati po ionako odličnim pjesmama.
Kao duet Armrstrong i Jones funkcioniraju bez poteškoća, boje glasa su im komplementarne upravo zbog toga što su različite, što, zajedno s pažljivom svirkom benda, stvara ugođaj nepretencioznog i opuštenog sessiona dvoje glazbenika koji točno znaju što žele i uživaju u tome. Na stranu didaktička funkcija albuma, kao i ovako oprezno izvedena rekontekstualizacia koja ove pjesme ne obogaćuje nekim posebnim novim značenjima, ovdje je moguće pronaći sasvim dovoljno materijala dostatnog za povremena i ugodna slušanja.
