Rosanne Cash
The River and the Thread
(Blue Note)
Posljednjih osam godina, još od hvaljenog albuma “Black Cadillac” iz 2006., Rosanne Cash nije objavljivala autorske stvari. U međuvremenu je, doduše, izbacila album obrada “The List”.
Priča oko tog albuma je interesantna: kada je napunila osamnaest, Johnny Cash, zabrinut zbog toga što mu kći zna samo stvari koje se puštaju na radiju, navodno joj je umjesto poklona sastavio popis od, prema njegovom izboru, sto antologijskih američkih pjesama. Tako su se neke od njih, četrdesetak godina kasnije, našle na tom albumu; obradila je, primjerice, Jimmieja Rodgersa, Hanka Snowa i Merlea Haggarda.
“The River and the Thread” koji je izašao početkom tekuće godine u određenoj se mjeri tematski i kontekstualno nadovezuje na ta dva prethodna albuma što je mnoge nagnalo da o njemu pišu i govore kao o posljednjem dijelu jedne labavo povezane trilogije.
“Još kao dijete voljela sam pjesme s pričom, povijesne balade i konceptualne albume. Pjesme s dobro napravljenim likovima, snažnim osjećajem za prostor i vrijeme, njihova filmska kvaliteta i pripovjedna struktura su fascinantni. Očevi konceptualni albumi poput ‘Ballads of True West’ ili ‘Bitter Tears’ bili su mi najdraži u djetinjstvu”, napisala je Cash u mini-eseju koji je objavljen u New York Timesu povodom izlaska njezinog novog albuma. Može se reći kako je “The River and the Thread” pokušaj, i to prilično uspješan, da i sama napravi jedan takav album.
Tematsku građu za njega Cash je crpila iz nedavnih putešestvija po američkom Jugu koje je odradila zajedno sa suprugom Jonom Leventhalom. Ta topografija jedino je što je suvremeno na ovom albumu jer svaka od jedanaest pjesama koje se na njemu nalazi na neki način obrađuje kompleksno povijesno nasljeđe i mitologiju prostora južno od čuvene Mason-Dixon linije. Ista je stvar i s aranžmanima – za njih se pobrinuo već spomenuti Leventhal – koji su suptilne i uravnotežene kombinacije bazičnih glazbenih stilova nastalih na jugu SAD-a poput countryja, bluesa i folka, a u paru s čistim i jasnim vokalom Rosanne Cash funkcioniraju besprijekorno.
Popis glazbenika koji gostuju na albumu je impresivan: tu je Rodney Crowell, njezin bivši suprug s kojim je napisala jednu od najboljih stvari na albumu “When the Masters Call the Roll”, baladu o nesretnoj ljubavi za vrijeme Građanskog rata. Back vokale za istu stvar snimili su Kriss Kristofferson, John Prine, Tony Joe White i Amy Helm. Na “World of Strange Design” slide gitaru svira Dereck Trucks. Album traje samo četrdesetak minuta, ali je sadržajno iznimno bogat.
Na kraju dođe nešto poput podsjetnika da ona osobina “kratkog pamćenja” koja se smatra jednom od esencijalnih američkih kvaliteta nije baš primjenjiva na cijeli kontinent. Postoje i ondje mjesta u kojima se češće gleda u prošlost nego prema naprijed, gdje rane ne zarastaju preko noći, ako uopće zarastaju. “You can cross the bridge and carve your name/ but the river stays the same”, kaže Rosanne Cash na zadnjoj stvari “Money Road”. Jako pametan album.
