Black Lips
Underneath the Rainbow
(Vice Records)
Koliko je bendova, američkih bendova, u stanju održati turneju na Bliskom istoku? Sumnjam da bi se trenutni srednjostrujaški rokenrol prvoborci Black Keysi usudili takvo što napraviti a da pritom nemaju osiguranje papinskih razmjera. Nije to stvar frajerluka, Black Lipse jednostavno nije briga. NI-ZA-ŠTO.
Došli su ravno iz srca suburbije, Atlante, redom su svi izbačeni (ili su odustali) od srednje škole, oduševljavaju se garažnim rokom (naročito peruanskim Los Saicosima), doo-wopom i punkom i njeguju jednostavnu, prljavu produkciju još od svojih početaka, dakle od 2003.
Nastupe im krase učestale tuče između publike i zaštitara (bend publiku, naime, često zove na pozornicu), golotinja te pokoji slučaj povraćanja ili mokrenja usred svirke. Potpisnik ovih redaka imao je priliku uspentrati se na pozornicu i urlati refren njihove najpopularnije pjesme “Bad Kids” u mikrofon zajedno s basistom i pjevačem Jaredom Swilleyjem i još nekoliko maltene maloljetnih Talijana.
Unatoč pankerskom senzibilitetu i sveopćem obješenjaštvu ovaj je bend uvijek imao smisao za dobar refren i pamtljivu, plesnu pop pjesmu. Toj tvrdnji u prilog ide njihov prošli album, briljantni, limenim trubačima ukrašeni “Arabia Mountain” (iz 2011) kojeg je producirao Mark Ronson. Pjesme poput “Family Tree”, “Modern Art” i “Raw Meat” pjesme su na koje se može plesati koliko i pogati.
Novi je album, riječima članova benda, zaokret južnjačkom rokenrolu i country muzici. S obzirom na sličan zaokret njihovih kolega po obješenjaštvu i broju ispijenih piva, Natural Childa, možemo reći da je takvo što prevladavajući trend u garažnom rokenrolu. Tekstualno je pak mračniji i prisjeća se epizoda poput Jaredovog vremena u zatvoru ili smrti nekolicine njihovih bliskih prijatelja.
I dok je “Underneath the Rainbow” odličan album, svejedno ima svoje nedostatke koji će svakog zagriženog fana (a ima ih) blago razočarati. Prvi singl s albuma bila je briljantna, spora i zadimljena “Boys in the Wood” čiji će moćni refren i prateći limeni puhači još dugo odzvanjati glavom. Drugi singl, “Justice After All”, je vjerojatno najplesnija pjesma na albumu koja istovremeno služi kao mig Neilu Youngu, dok “Smiling” i “Waiting” dokazuju kako i dalje imaju uho za dobar hook.
Neka Black Keys, Kings of Leon i Arctic Monkeysi zadrže stadione, dajte nam Black Lipse. I pivo.
