Damon Albarn
Everyday Robots
(Parlophone)
Damon Albarn, nekadašnji poster boy Britpopa, nikada ne miruje. I što je frapantno, nakon dvadeset i kusur godina bavljenja muzikom ne pokazuje znakove umora ili, još važnije, pada u kvaliteti. Dječački zaigrano konstantno istražuje nove zvukove; oduševljava se soulom, gospelom, hip hopom i afričkim ritmovima, a zatim uspješno stvara amalgam tih istih zvukova i pop muzike. Njegove pop muzike.
Izvrsni albumi njegovih projekata (Gorillaz i The Good, the Bad & the Queen) najbolji su dokaz njegove kameleonske prirode i kreativnog nemira. Nedavno izbačeni “Everyday Robots” logičan je nastavak njegovog eklekticizma obojeniji u mnogo zagasitije i melankoličnije boje. Albumom dominiraju klavirske melodije koje na trenutke podsjećaju na melodije Keitha Jarretta, razlomljeni akordi odsvirani na akustičnoj gitari, jednostavni ritmovi, Albarnov lijeni tenor i gudačke orkestracije koje izazivaju ježenje. Ono nelagodno ježenje.
Tekstualno je album podosta intro- i retrospektivan, što se možda najbolje očituje na pjesmama poput “History of a Cheating Heart”, “Hollow Ponds” (koja kao da je kronologija Albarnovog života) i najviše na “You & Me” (u kojoj se spominje alu-folija i žlica). Otvarajuća “Everyday Robots” (osim što je možda ponajbolja pjesma na albumu) dotiče se osjećaja otuđenost kroz jednostavnu metaforiku robota svakodnevice. Albarnov rad (još od Gorillaza) gotovo uvijek prati osjećaj otuđenosti i izgubljenosti u neonskim krajolicima koji je u najmanju ruku uznemirujuć.
Jedina pjesma koja nije ukorijenjena u melankoliji je optimistična, pomalo dječja “Mr. Tenbo” (o bebi slonu kojeg je Albarn upoznao u Africi i na ukuleleu mu svirao tu pjesmu) u kojoj se najviše ističe gospel zbor. Unatoč bebi slonu, album će vam suptilno zavući pod kožu i njegove će vas melodije proganjati. Osim ako niste ljudi nego roboti svakodnevice.
