Brian Fallon
Painkillers
(Universal Music, 2016.)
Svi u životu prođemo kroz periode egzistencijalne krize. Ono što u toj nesretnoj činjenici nije unificirano je način s kojim se ophodimo unutar te situacije. Neki se povedu za onom popularno nazvanom “američkom metodom”, duboko usađenoj u tekovinama popularne kulture, gdje junak priče odluči promijeniti svoj život u potpunosti, pa se onda oblače kožnjaci i kupuju skupa kola s bizarno neproporcionalnim ispušnim ventilima.
Drugi se pak povuku u dubinu introspekcije i mijenjaju samo one dijelove za koje misle da su nužni. Pod ove druge spada i karizmatični Brian Fallon, frontmen američkog punk-rock sastava The Gaslight Anthem.
Bend koji se u relativno kratkom periodu profilirao kao perjanica ovog novovalnog američkog punk-rock pokreta je prošao svoju genezu; od sirovih punk dionica perfektnog debija “Sink or Swim” do preklanjskog emotivno nabijenog “Get Hurt” u ovom trenutku nosi breme kolateralne žrtve Fallonove trenutačne životne situacije. Naime, kreativni kolovođa je recentno prošao kroz mukotrpan proces razvoda od svoje supruge, Hollie. Očekivano, kao umjetnika koji je izgradio svoju glazbenu karijeru preko poetike srca na rukavu, bendov posljednji album, “Get Hurt” u potpunosti prikazuje onaj inicijalni trenutak šoka, dok nekad nezamislivo postaje stvarnost.
Dvije godine poslije Fallon i bend su odlučili uzeti pauzu; jednostavno je došlo do zasićenja takvom rutinom – bez obzira što, površno gledajući, mnogi mogu predbaciti kako bi većina dala glavu za takvu rutinu – a rezultat toga je “Painkillers”, Fallonov prvi punopravni solo album.
Ono što je primarno kod razglabanja o “Painkillers” je da ostvarenje ni po čemu ne treba gledati kao nekakav sideshow dio kataloga The Gaslight Anthem. Mnogi se uhvate na tu prvoloptašku fintu, ponajviše iz očitog razloga da je sada poprilično raširena pojava prelaska frontmena proklamiranih kolektiva sličnog zvuka, koji onda odluče u trenucima mira izbaciti neobavezan kantautorski uradak; poput primjerice Chucka Ragana, Jayja Malinowskog, Davea Hausea, Rockyja Votolata i mnogih drugih.
Fallonu “Painkillers” nije došao kao usputna zabava i “godišnji odmor” od općeg bendovskog narativa , već kao grčevita potreba za izbacivanjem zlih duhova na papir. Proces koji je započeo na “Get Hurt”, ali je tek sada tome zaista dao i jednu novu, isključivo personaliziranu dimenziju, onu u kojoj se on sam nakon inicijalnog šoka pomiri da život naprosto mora ići dalje.
Idejno naslonjen na kostur pjesama probno izvedenih s ad-hoc okupljenim kolektivom Molly and The Zombies, okupljenim isključivo kao jednokratna pratnja The Bouncing Soulsima na božićnom koncertu u rodnom mu Asbury Parku, “Painkillers” gravitira na poznatim mu podlogama. Primjerice, uvodna “Wonderful Life” (a i “Open All Night” dakako; doduše, samo putem naslova) ima karakterističan springsteenovski aranžman prožet od početka do kraja, ispod kojeg odmah iznosi konačnu misao, izrađenu nakon boli i patnje: “I don’t wanna survive, I want a wonderful life”.
Ali nema tu samo tih starih Fallonovih znanaca i isključivo kantautorske forme, daleko od toga. “Red Lights”, u kojoj predočava njegovu trenutnu situaciju putem stihova “In all good faith and sentiment I can’t believe somehow/ That I haven’t died of grief or something since you left this town/ I’m all undecorated, cigarettes, standard white apartment walls” nosi dašak južnjačkih jug bendova. Iako je iz nekog razloga po vlastitom priznanju one pjesme Molly and The Zombies koje su pronašle svoj put u okosnicu ovog albuma malo “olabavio” i lišio tog originalnog alt-country prizvuka, potpisnik ovih redaka smatra da ih je time ogolio i ostavio bez prvotne autentičnosti. No, ako to možemo nazvati uopće lošim potezom, s obzirom da je posljedica istog činjenica da te pjesme ne zvuče fenomenalno već “samo” vrlo dobro, jasno je kako imamo posrijedi jako dobro izdanje.
Nije lako izbaciti ovako delikatan album a da pritom ne zvuči kao nakupina prozirnih stihova proračunatog tekstopisca, koji je uvijek nosio spomenuto srce na rukavu, a koje mu je ovog puta ispalo negdje putem. “Everybody hurts, and mine ain’t the worst / But it’s mine and I’m feelin’ it now”, upečatljiv je stih na “Rosemary”, koji potvrđuje gornju tezu; svjestan je da je bol paket-aranžman koji se u tom miljeu i više nego dobro prodaje (iz: “pop muzika i bol”, izdanje treće), ali da se negdje mora podvući linija u kojoj se ruše barijere pridavanja izmišljene boli imaginarnom liku koji pati za Gail, Jane ili Annom; već da je ode očito riječ o pravom weltschmerzu samog Fallona.
“It really was like sitting in an old chair. It was like, ‘Alright, this is you. This is who you are. You’re a fan of rock and roll music, that’s your thing. So go back and tell people that”, izjava je koju je Fallon dao u jednom recentnom intervjuu. Nakon uspješno proživljenih katarzi, s glazbene a očito i ljudske strane, treba nam biti drago da je bottom line svega – kvalitetan rock and roll. Kojeg ćemo se od njega još naslušati.
