Chuck Prophet
Night Surfer
(Yep Roc Records 2014.)
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Sličnim sentimentom natopljene su i odlične pjesme koje čine posljednji, sada već trinaesti po redu, solo-album Chucka Propheta naslova “Night Surfer” (nasljednik također odličnog “Temple Beautiful” od prije dvije godine).
Pa iako se prva stvar na albumu, pazite sad, zove “Countrified Inner-City Technological Man” kod Propheta, na sreću, nije toliko riječ o takozvanom “sentimentalnom pastoralizmu”, o šibanju ionako mrtvog modernističkog magarca, koliko o iritaciji trenutnim stanjem stvari.
Uostalom, čovjek je zapravo sve najbolje objasnio sam, u nekom intervjuu kojeg je dao povodom objavljivanja nove ploče: “Life in Startup City, USA is making me anxious” Drugačije kazano, osim kao prozor u manje lošiju bližu prošlost (“Ford Econoline”) album istovremeno funkcionira i kao suvremeni “vodič za preživljavanje” (“Wish Me Luck”, “They Don’t Know About Me and You”, “Love Is The Only Thing”) pri čemu me je u, pa recimo to tako, ambijentalnom smislu, iz nekog razloga, podsjetio na neke ranije Pynchonove romane.
Ukratko, na albumu se nalazi ukupno dvanaest pjesama jednostavnog, tradicionalnog rock kroja od kojih ove spomenute mogu bez problema stati uz bok najboljim stvarima koje je Prophet napisao u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri. Kada su u pitanju tekstovi imate posla s, kako je to zgodno formulirao recenzent s portala Consequence of Sound, klasičnim profetizmima – evo samo jednog primjera: “Now I’ve harvested your cannabis down the Yucatan/In fact, I slept beside a Catholic priest one time in Henry Rollins’s van”.
Pjesme se snimljene u San Franciscu i Nashvilleu, producirao ih je, baš kako treba, Brad Jones, dok drugu gitaru svira Peter Buck na čiju svirku nikada nije zgorega obratiti posebnu pažnju. Izvrstan album.
