David Gilmour
Live At Pompeii
(Columbia, 2017)
Pink Floyd je uvijek bio bend velikih (najvećih!) gesti: velike konceptualne teme na albumima The Dark Side Of The Moon, The Wall i Animals, ambiciozni orkestralni zahvat na nevoljenom LP-u Atom Heart Mother, glazbeno-filmski poduhvati u suradnji s Michelangelom Antonionijem na projektu Zabriskie Point – sve što su činili polazilo je od monumentalnih ideja.
A što je monumentalnije od snimanja filma u Pompejima, u drevnom gradu u južnoj Italiji? Prisjetimo se osnovnih enciklopedijskih podataka: nakon razornog potresa, 79. god. prije Krista taj bogati grad stradao je u vulkanskoj erupciji Vezuva, a “lava što ga je tada prekrila slojem debelim više metara, omogućila je cjelovito upoznavanje rimske arhitekture, umjetnosti, običaja, ali i svakodnevnoga života toga razdoblja.”
U tom okruženju, u tamošnjem amfiteatru, Pink Floyd su prije 45 godina održali impresivan mitski nastup – bez publike – koji je ostao zabilježen na filmskoj vrpci u režiji Adriana Mabena, ostavljajući primjereno psihodeličan dojam: izvedba tada svježe teme “Echoes” s albuma Meddle jedan je od vrhunaca njihove karijere.
Ako Floyda više nema, barem je ostala njihova kreativna jezgra, doduše odvojena i u neskladnim odnosima, pri čemu Gilmour (za razliku od glavnog konceptualista Watersa) ima muzikalniji vokal i unikatnu gitarističku tehniku koja je ostala njihovim prepoznatljivim trademarkom.
Kad se početkom srpnja 2016. Dave vratio u Pompeje – ovoga puta s uključenom publikom, prvi puta od kobne 79. god. pr Kr. – koncert je zamišljen kao kulminacija turneje kojom je promovirao posljednji, ne osobito inspirativan solo album Rattle That Lock. No, aduti sa set liste ionako su klasici bivše grupe, od blistave “One Of These Days” koja nije izgubila ništa od svoje mahnite oštrice, do neizostavne tulumske balade “Wish You Were Here”.
U takvom kontekstu, u okruženju klasika “Money” ili “Shine On You Crazy Diamond”, Gilmourov samostalni materijal publici je neka vrsta obavezne i lako podnošljive gnjavaže, premda pjesme s albuma On An Island (primjerice, naslovnu) vrijedi još jednom čuti, bez obzira u kojoj formi. Nepotrebno je naglašavati, sve izvedbe besprijekorne su produkcijske, sviračke i pjevačke kakvoće s izuzetkom “The Great Gig In The Sky” – uvjerljivo najgore verzije tog (inače inspirativnog) komada koji su te večeri do temelja upropastili gostujući “gospel” vokali.
Na općenitoj razini, sve je tu: skupina iskusnih profesionalaca u misiji hi-tech rekonstrukcije bohemske psihodelije visoke klase. Odnosno, razdoblja koje je rekonstruirati teško ili nemoguće, barem ne u obliku u kojemu bismo svi to katkada željeli.
