S izuzetkom prvog albuma (iz etape sa Sydom Barrettom), članovi Pink Floyda sustavno su izbjegavali korištenje vlastitih fotografija na naslovnicama ploča. Kad bi ipak učinili izuzetak, kao u slučaju dvostrukog albuma Ummagumma iz 1969., na kojemu je primijenjen “Droste efekt” (učinak slike unutar same sebe, s izmijenjenim pozicijama članova benda), vodili su se isključivo umjetničkim motivima. Nastupali su u trapericama i majicama, svjesno prepuštajući glavnu ulogu glazbi i njezinoj vizualnoj nadgradnji. Sedamdesetih godina, u vrijeme najveće slave, nerado su davali intervjue, a prema riječima Adriana Mabena, redatelja kultnog dokumentarca Live At Pompeii, djelovali su u skladu s neizrečenom devizom: “Ostani nevidljiv, zagonetan, ne dopusti da itko zna tko si”. Ukratko: u svojim najkreativnijim etapama Floydi su ustrajno izbjegavali zaplitanje u zamku samodostatnih rock and roll egocentrika.
U tom kontekstu još tužnije djeluje recentna kulminacija starih netrpeljivosti između dvojice ključnih članova. Dakako, međusobne averzije, koje su tinjale još od 1970-ih kulminirale su sredinom osamdesetih naprasnim odlaskom iz postave Rogera Watersa koji je potom, neuspješnom sudskom tužbom, ostalima pokušao onemogućiti nastavak rada pod brendom Pink Floyda.
To je bilo nekad – a danas? Čini se da Watersov sve izraženiji političko-medijski angažman unosi novu dozu iritacije u odnosu s Gilmourom čija ga je supruga, spisateljica i povremena suradnica benda Polly Samson (suautorica na sedam skladbi na The Division Bell), proglasila “mizoginim antisemitom i bolesno zavidnim Putinovim apologetom koji pjeva na plejbek.” Zbog permanentnih kontra-Izraelskih istupa gradske vlasti Frankfurta zabranjuju mu koncert predviđen u sklopu tekuće svjetske turneje, uz službeno pojašnjenje da je Waters “jedan od najpoznatijih svjetskih antisemita”.
Šlag na tu gorku tortu još je bizarnija Watersova odluka da u tajnosti, bez znanja i sudjelovanja bivših kolega Davida Gilmoura i Nicka Masona, nanovo snimi kompletan The Dark Side of The Moon. U popratnom intervjuu za britanski Telegraph bivši basist sastava izjavljuje da ostali članovi Pink Floyda (koji su, prisjetimo se, u skladateljskom i instrumentalističkom smislu itekako pridonijeli ukupnoj zvučnoj slici) “ne znaju pisati pjesme, nemaju što za kazati i nisu umjetnici!”. Tako je Roger 2023. godine osjetio potrebu učiniti rekonstrukciju slavnog originala iz 1973. Doduše, u nešto pomirljivijoj objavi Waters će kasnije napomenuti da je njegov samostalni Dark Side of the Moon (predviđen za svibanj) “posveta izvorniku” koji je, naravno, “nezamjenjiv”.
Sve se to odvija u okolnostima pedesetog rođendana epohalnog izvornika koji je svjetlo dana ugledao 1. ožujka 1973. Posve očekivano, The Dark Side of the Moon tim povodom dobiva novo izdanje, još luksuznije i još opsežnije od svih dosadašnjih reizdanja, a pojavljuje se u raznim formatima (vinil, CD, Blu-Ray+DVD), s originalnim i novim miksevima, i dodatnim materijalom. Paket sadrži i snimku koncertnog nastupa koji je grupa održala u studenom 1974. – Live At Wembley Empire Pool, London, 1974’. Uz raskošan zvučni remake dolazi i knjiga pod naslovom Pink Floyd – The Dark Side Of The Moon: 50th Anniversary.
Da je reizdan bez ijedne jedine dodane pjesme ili bonus-izvedbe, ostaje činjenica da originalni The Dark Side i nakon pola stoljeća odjekuje jednakom težinom, premda je riječ o albumu koji (unatoč perfektno skrojenoj glazbi i neupitno melodioznim dijelovima) ne pripada najprohodnijim i najpitkijim ostvarenjima u povijesti. Upravo suprotno. Mračne, teške teme o ludilu, smrtnosti i pohlepi, potcrtane dramatičnim instrumentalnim dionicama. Može li to biti recept za albumski bestseler? Tim retoričkim pitanjem počinje osvrt koji je za New York Times nedavno napisao Jon Pareles, pokušavajući proniknuti u tajnu njegove trajnosti.
Podsjetimo, riječ je o fenomenu koji funkcionira na svim razinama. Album je na američkim top ljestvicama proveo punih četrnaest godina, rekordan 741 tjedan – gotovo neprekidno, od izlaska 1973. do kraja osamdesetih. To znači da je nadživio sve iduće tektonske žanrovske i stilske pomake na globalnoj glazbenoj sceni i održao se na samom vrhu najslušanijih albuma čak i onda kad su svijetom dominirali žanrovi sasvim suprotnog predznaka: ne samo punk (glavni neprijatelj prog-rocka), nego i disco, hip-hop, emtivijevski pop… Opus Pink Floyda nekim je čudom ostao imun na sve prepreke koje su mu se ispriječile na putu u beskraj.
Značaj albuma The Dark Side of the Moon očit je i golem – nakon prvog, psihodelično-fantazmagoričnog razdoblja Syda Barretta (1965-68), te kraće prijelazne faze koja je nastupila dolaskom gitarista i pjevača Davida Gilmoura, ulogu vođe preuzima basist i strastveni konceptualist Roger Waters koji odmah mijenja i proširuje tematski okvir. Doduše, Meddle iz 1971. bio je neka vrsta prijelazne faze prema “tamnoj strani” i možda najbolji album benda do tog trenutka, magnetski privlačan kolaž uspjelih eksperimenata (“One of These Days”), ljupke akustike i konvencionalnih pjesama (“San Tropez”, “Pillow of Winds”), te malo neobaveznog bluesa (“Seamus”). No specifičnu težinu albumu Meddle daje monumentalna, 23-minutna “Echoes”, u kojoj, poslušate li pažljivije, valja tražiti zvučna ishodišta ostvarenja The Dark Side of the Moon.
U to vrijeme Waters se već počeo ozbiljnije baviti velikim konceptima, pa je osobna promišljanja, tjeskobe i frustracije uspio artikulirati u univerzalne teme protkane sve izravnijim socijalnim, psihološkim i političkim motivima. Drugim riječima, u teme o otuđenju, prolaznosti, neminovnosti kraja i strahu od smrti, s kojima se svatko od nas, u određenim okolnostima, može poistovjetiti.
Sve se to zrcali u nešto više od četrdeset minuta narativno kompaktne, tehnički dotjerane prog-rock suite, kako The Dark Side opisuje Pareles. Odnosno u deset skladbi koje teku vlastitom unutarnjom logikom, prelijevajući se jedna u drugu, od uvodnog instrumentalnog kolaža “Speak To Me” i prve pjevane skladbe “Breath (In The Air)”, do dvije finalne i nerazdvojive skladbe: “Brain Damage” i “Eclipse”. Album počinje i završava snimkom otkucaja srca, što je naravno, metafora za početak i kraj ljudskog života, rođenje i smrt. Sve između, svaka od preostalih skladbi, prikazuje različite etape životnog ciklusa. “Breath, breath in the air” – Udahni, udahni zrak, a zatim “Look around, choose your own ground” – Osvrni se, odaberi vlastito mjesto u svijetu kojemu si prinuđen opstati.
Objavljen u eri LP-a, album je po prirodi stvari podijeljen na dva dijela, dvije strane ploče. Prvu zaključuje “The Great Gig in the Sky” u kojoj se grupi, stjecajem sretnih okolnosti, pridružuje Clare Torry, session pjevačica koja nije bila osobito velika obožavateljica grupe; za nju je to bio tek jedan angažman odrađen jedne nedjelje navečer u siječnju 1973., za jednokratni honorar od trideset funti (današnji ekvivalent od otprilike 500 funti). Kasnije je pojasnila da bend nije imao preciznu viziju o njezinim vokalima. Rekli su joj samo “uđi unutra (u studio, op.a.) i improviziraj na snimljeni instrumental. Misli na smrt, misli na užase. To je i učinila i iz nje je izašao taj prekrasan glas,“ prisjetit će se kasnije Gilmour. Snimili su tri verzije njezinih vokaliza, pa su iz tri pojedinačna pokušaja složili finalnu inačicu – “orgazmičku, koju svi poznajemo i volimo.” Bez njezinih improvizacija na Wrightovu temu, “The Great Gig In The Sky”, pri čemu je glas koristila kao instrument, jednostavno je nezamisliva. Ustvari, doprinos Clare Torry bio je takav da je, doduše tek naknadno, nakon prijetnje sudskom tužbom (2004), zatražila (i u izvansudskoj nagodbi dobila) suautorstvo u pjesmi.
U nizu kvalitetnih i minuciozno strukturiranih skladbi nesumnjivo se ističe ritmična “Time”, podjednako besprijekorna u ideji, aranžmanu i izvedbi – pjesma o tome kako nas prolazak vremena dostiže i prestiže ne ostavljajući nam nikada dovoljno ‘prostora’ da se doista pripremimo za stvarni, surovi život. I sve to uz zlokobne otkucaje sata, ugođajni bubnjarski uvod Nicka Masona, strastvenu Gilmourovu (i Wrightovu) vokalnu izvedbu i jedan od onih fino uobličenih, evokativnih Davidovih gitarističkih sola.
The Dark Side of the Moon sniman je u razdoblju od proljeća 1972. do veljače ’73. u londonskim Abbey Road studijima, na najsuvremenijoj onodobnoj 16-kanalnoj studijskoj opremi. Valja napomenuti da je londonsku premijeru u ranoj verziji album doživio na pozornici dvorane Rainbow, godinu prije izlaska. Najavljen je tada pod naslovom Dark Side of the Moon: A Piece for Assorted Lunatics (Tamna strana Mjeseca: Komad za izabrane luđake).
Dakako, snimila ga je najtrajnija i najpoznatija postava grupe – Roger Waters, David Gilmour, Richard Wright i Nick Mason. Od ostalih vanjskih suradnika valja izdvojiti britanskog saksofonista Dicka Parryja, čiji je tenor-saksofon aranžmanski nadogradio dvije skladbe, “Us and Them” i “Money”. U potonjoj, “Money”, koja otvara drugu stranu LP-a i skladana je u nekonvencionalnoj 7/4 mjeri, Watersova kritička oštrica uperena je u konzumerističke nagone modernoga društva – u trajnu ljudsku potrebu za gomilanjem materijalnog bogatstva. Zato ostaje trajno aktualna.
Sa skladateljskim pečatom Richarda Wrighta i Gilmourovim vokalom, jazzom nadahnuta iduća tema “Us and Them” – izvorno skladana za film Zabriskie Point Michelangela Antonionia – najdulja je na albumu. Watersovi stihovi tematiziraju odsustvo komunikacije u uvjetima sukoba i ratova, dok se u drugome dijelu pjesme, prema autorovom pojašnjenju, bave rasnim predrasudama i pitanjem građanskih sloboda. Nakon instrumentalne “Any Colour You Like” Dark Side završava grandioznim finalom – dvjema ranije spomenutim skladbama “Brain Damage” i “Eclipse” s aluzijama na bivšeg kolegu i prijatelja Syda Barretta, kao širom metaforom za mentalne probleme u koje zapada pojedinac u kontekstu okrutne svakodnevice.
Pink Floyd nikad nisu bili samo glazbeni projekt – za vizualni identitet njihova stvaralaštva zadužena je dizajnerska grupa Hipgnosis koja je osmislila jednako prepoznatljiv ovitak: zraka bijele svjetlosti na crnoj podlozi koju prizma dijeli u spektar boja, poput duge. Prema sjećanju Storma Thorgersona, kreativnog pokretača Hipgnosisa, ideja je bila, na Wrightov prijedlog, dizajnirati nešto “čisto, elegantno i s grafikom, ne s fotografijom”. Rezultat je “klinički čist” i krajnje uredan ovitak koji, međutim, zrači nedokučivim magnetizmom – poput glazbe koju u sebi krije.
S odmakom od pola stoljeća nije teško zaključiti da je (u formi koherentne audio-vizualne cjeline) The Dark Side of the Moon ne samo odredio i redefinirao karijeru Pink Floyda, nego i trajno promijenio krajolik popularne glazbe i pop-kulture u cjelini. Bila je to, kako piše Mark Blake u biografiji Kad svinje polete, učena i uzvišena rock glazba koja je ciljala na najširu moguću publiku.
Prelaskom iz analogne u digitalnu eru The Dark Side zaživio je novim životom, najprije na kompakt-disku, a zatim dalje, u formi streaminga, zahvaljujući čemu je osvojio – i još uvijek osvaja – brojne nove slušatelje. Od prvoga dana kad je izvorno objavljen tog davnog ožujka ’73., do danas, bio je i ostao spomenik eri klasičnog rocka – i njezinoj neuništivoj sposobnosti da očuva dojam umjetničke važnosti, doslovno u svim okolnostima.
Do isteka sedamdesetih Pink Floyd postali su (možda i protiv svoje volje) slika i prilika globalne rock elite. Godine 1975. snimili su još jedan izniman, i zvukom nešto topliji, konceptualni album, Wish You Were Here. Dvije godine poslije nastao je potcijenjeni Animals, nadahnut Orwellovom “Životinjskom farmom”, a zatim je 1979. isporučen još ambiciozniji dvostruki The Wall. No, u tom su se razdoblju, pod teretom permanentnih unutarnjih sukoba (na osobnoj i kreativnoj razini), postupno bili prometnuli u jedva nešto više od prateće ekipe Rogera Watersa… Osamdesetih Waters napušta sastav koji je 1965. pomogao osnovati, a ostali, pod starom zastavom ali u izmijenjenim okolnostima nastavljaju s ozbiljnim radom sve do smrti Richarda Wrighta.
Bez obzira na nekoliko slabijih karika njihov je opus, nema sumnje, u cjelini impresivan. No, kad bi bilo tko iz nepregledne globalne vojske njihovih poštovatelja trebao kazati što ga najviše asocira na karijeru Pink Floyda, odgovor bi, označen famoznim kraticama, nesumnjivo glasio: DSOTM.
