Elvis Costello And The Imposters
Momofuku
(Lost Highway)
Jučer na Deutsche Grammophonu, danas na Lost Highway etiketi. Ako znamo da prvi izdaju samo klasičnu glazbu, drugi su naklonjeni countryu, a Costella poznamo najprije po britkom new-wave izričaju, prije kupnje novog uratka korisnik treba biti na debelom oprezu i ravnati se za početak po diskografskoj kući na omotu.
Apostrofiranje Lost Highway kuće koja izdaje izvođače kao što su country legende Wille Nelson ili alt-country junaci poput Ryana Adamsa, je naravno samo metaforičko. Costello je znao obilato koketirati i s countryem ali Momofuku s countryem gotovo da nema dodirnih točaka. No, nikad se ne zna što Elvis Costello slijedeće sprema, u 21. stoljeću izdao je čak devet CD-a gotovo oprečnih glazbenih orijentacija, tri s čistom klasičnom glazbom, dva jazz albuma (ako tu računamo i eklektični The River In Reverse, suradnju s Allenom Toussaintom), a ostatak bi mogli staviti u košaricu “običnog” rocka.
Momofuku, iz nekog razloga nazvan po Momofuku Andou, izumitelju “cup noodlesa”, instant tjestenine u plastičnoj čaši kojoj se dodaje vruća voda, pripada, hvala nebesima, redu onih “običnih” albuma. Hvala nebesima zato jer kad Costello izda klasični album, svejedno se nađe na recenziji u rock “sekciji” pa se kritičar koji o klasici ne zna puno dalje od Mozartove “Male noćne muzike” nađe na mukama. I obično se to svrši tako da se kontemplira o širini horizonata velikog rock autora, i iz strahopoštovanja dijele visoke ocjene.
I kad je u moru svojih glazbenih interesa posljednjih godina pružio svojoj staroj publici zvuk blizak vlastitim korijenima, Costello nije djelovao posebno uvjerljivo niti zainteresirano. Momofuku je sušta suprotnost, napad nadahnuća kakvog se ne sjećamo tamo još od King Of America iz sredine osamdesetih. Možda čak i od doba vrhunaca, izvrsnog ali ponešto potcjenjivanog Trust albuma. Nije stvar samo u vraćanju korijenima, njegovom karakterističnom new-wave zvuku prošaranom elementima jazza (launge atmosfera u “Harry Worth” je snažan primjer) ili soula kao u nježnoj “Flutter & Wow”. Costello je ovaj put uspio skladati vrlo pamtljive pjesme po načelu pola brzih, pola balada. Sve otkrivaju upečatljiv autorski karakter koji garantira da neće brzo otići u zaborav, kao što je s većinom pjesama s posljednjih uradaka bio slučaj.
Drugo, ovdje je postignuto ono što je dosegao Springsteen na posljednjem uratku “Magic”: neposrednost, dječačku razigranost koja priziva svirke u garaži mladog benda gladnog uspjeha. Costellov bend The Imposters (koji je zapravo stari bend Attractions, uz iznimku novog basista), slijedi taj trag svojom čvrstinom i izbjegavanjem izlizanih klišeja.
Glas Elvisa Costella posebna je priča. Iako grublji negoli iz mlađih dana, iskri energijom i odaje dojam da se iza njega krije mnogo mlađi čovjek od Costella koji će ovo ljeto napuniti 54 godine.
