Gonzales
Soft Power
(Mercury Records, 2008.)
Mercury France na omotu upućivala je na mogućnost da Gonzales dolazi iz Francuske, pilot singlovi da je riječ o pop glazbi. Pop i Francuska, tu ne bi smjelo biti greške. Air, Phoenix, pa i Modjo i Bob Sinclar pomogli su da se na svaki pop proizvod iz Francuske obrati pažnja. I onda stiže razočaranje jedno za drugim. Gonzales, koji na omotu u leptir mašni i debelim zulufima izgleda kao neki aristokrat iz “Orkanskih visova”, i nije Francuz što je manje bitno, i nije tako dobar, što je…hm, bitno.
Ovaj Kanađanin s pariškom adresom umjesto komentara u knjižicu je stavio popis dobitnika Grammya 1978. godine da u isto vrijeme pokaže otkud je crpio ideje i gdje je glazba bila nekad. Pa dakle, redom: Bee Gees za album Saturday Night Fever, Billy Joel za pjesmu “Just The Way You Are”, Barry Manillow i “Copacabana” za najbolju pop izvedbu, Donna Summer za R&B izvedbu, Earth Wind And Fire za najbolji instrumental…
“Soft Power” kao da je ispao iz tog vremena, što ne mora biti loše kad upotrijebi klavir uz visoki tempo i stvori organsku pop pjesmu kao u slučaju “Working Together” ili čak kad bez ikakvog odmaka pokuša napraviti stvar na pola puta između “Night Fever” Bee Gees i disco-soula laganice “Strawberry Letter 22” od Brothers Johnson kao u “Slow Down”. No, svaka nova minuta otkriva kako Gonzales zapravo nema materijala za pristojni album, sve je puno instrumentalnih zakrpa i nemuštih pokušaja da se ožive glazbena vremena s kraja sedamdesetih godina.
A nabrojani dobitnici Grammya potvrđuju da je, barem što se Gonzalesa tiče, nekad bilo bolje. On je naspram njih druga liga.
